Otegne se tih nekoliko ulica, čovjek mora da nađe zanimaciju dok pedala, a meni je zanimacija da brojim mrtve ptice.
Ne znam šta se desilo, ali vjerujem da sam na svakom kilometru prema Kamp Vašingtonu vidio makar tri. Desilo se prije nekoliko dana, svjedočio sam pomoru na cesti, nailazio na uginule ptiće i posmrtne ostatke krila. U određenim zonama bilo je jasno da je ptica zgažena, ali mnoge su samo ležale na betonu kao da poziraju za vječnost.
Načuo sam na radiju da je bolest ušla među perad, ali ono što pouzdano znam, ptice-pokojnice nisu bile od drečavih vrsta, dakle, kardinala i plave šojke nije bilo. Te dvije su najljepše i volim ih skoro kao domaćeg baljinog kokota. Kad bolje razmislim, vidio sam i baljinog kokota mrtvog, u selu Kosić, na jednom velikom imanju uz Zetu, sa drvenom kućom i pogonom za šampanjac od jabuka.
Hoću da kažem da ptice gledam odavno i proučavam nenaučno. Najljepša nepomična ptica koju sam vidio bila je na postolju od mermera i bez krila. Ne mogu da izbijem iz glave tu Brankuzijevu skulpturu koju sam dodirnuo ovom grešnom rukom u Institutu umjetnosti u Mineapolisu jula 2007, istog dana kad sam vidio Rembrantovu Lukreciju.
Da li je Rembrant naslikao neku slavnu pticu? Da sam krenu da guglam ovo pitanje, dozvolio bih vještačkoj inteligenciji da radi za mene. Umjesto toga sjeo sam ispod drveta da se odmorim i poslušam pametnije.
U studiju radija NPR podjebavali su se skeptični urednik Njujork tajmsa, i urednik Wašington posta koji algoritamski storytelling vidi kao šansu, možda i zato što mu je novine kupio gazda Amazona.
Raspjevane ptice poslužile su kao divna pozadina ovoj učenoj raspravi. Prirodni tviteraj slivao se sa krošnje preko slušalica, spuštao se krivinama nerava do samog bića koje je jedva svjesno bilo čega, a kamoli robotizovane budućnosti jednog zanata.
Njujork tajms nedavno je automatizovao prepoznavanje lica na prinčevom vjenčanju u Engleskoj, da gledaoci ne bi pobrkali ko je ko među zvanicama. Softver su skopčali sa sajtom, pa su elektronske podsjetnice lebdjele kao oblaci nad svatovima u živom prenosu.
Primjera radi, da je barjaktar svadbe bio Miodrag Vlahović, ambasador Crne Gore u Vatikanu i bivši šef diplomatije moje zemlje, softver bi napisao: His Excellency Mr Miodrag Vlahovic, Ambassador of Montenegro to the Holy See.
Sjetio sam se tog diplomate dok sam slušao o robotizaciji novinske struke. Jednom me je pozvao da urla u slušalicu - ajde da je bilo nešto važno, nego sam u novinama pomenuo vrijeme kad je htio da robotizuje medije u osvit referenduma, prije Tajmsa i Posta, kao pionir domovinskog apdejta & vještačke inteligencije.
IMAŠ LI COJONES?! IMAŠ LI COJONES?! vikao je kao pomamljen. Svaki put kad bi to ponovio osjetio sam se bliži spoznaji ljepote i samirnosti kosmosa u kojem živim. Pasivnim povlađivanjem gurao sam ga da bude žešći, uživao sam u poremećenoj komunikaciji kao rasni mazohista. Sagovornik je to protumačio kao znak da cojonesa (testisa, prim. aut) nemam, što ga je bacilo u novi trans.
Prekinuo sam vezu kad je igrokaz dosadio, kažem igrokaz, jer vjerujem da je ambasador u nekom društvu pustio spikerfon, nadam se da je to bio skeč za realnu publiku, a ne fetišizovano pominjanje muda u intimi, nastran solo razjarenog independentiste.
Kako god, dosta o tome, evo kako je dan završio.
Poslije vožnje i odslušane emisije ispeo sam bicikl na prvi sprat. Izašao sam na stepenice za bijeg od požara da popijem pivo, kad je jedna grlica prhnula i ostavila gnijezdo. Između željeznih šipki sjalo je jaje - kakva sreća, kakva sam ekselencija bio nad tim jajetom, mogu reći da sam ga posmatrao kao kosmički cojone i dokaz životne sile. Biće da sam previše mrtvih ptica vidio za jedan dan. Zatvorio sam staklo za sobom, sjeo u fotelju, podigao flašu i nazdravio u pravcu Vatikana.
Bonus video:
