Dva sata od Njujorka učinili smo polukružni okret i za nama je ostao Livingston Manor. Tamo smo kupili mesa i napravili kafe za ponijeti. U toku je festival klasike i na glavnoj raskrsnici je reklama. Banka, vatrogasna stanica, sve je ukrašeno američkim zastavama od svile. Ljudi ih kače o vratnice domova pa gost mora da prođe kroz zastavu.
Put jednim krakom prelazi u makadam i selo koje pruža mir. Planinske kuće su na kalup, sa dvorištima u kojim niko ne prčka. Vidio sam dabra kako žvaće travu iza šupe. Srna je iskočila prije nego sam spustio ranac i pobjegla u paprat. U Kaliforniji srne trče ali ovo je bila skakutava sorta, sa bijelim repom i pjegama.
Na roštilj smo stavili stejkove, pa piletinu. Zatim kobasice, navodno italijanske i već začinjene. Kako je vatra počela da divlja ne znam, jer smo na tren ušli u kuću. Plamen je lizao plastične panele verande. Dim je bio deblji kako se vatra širila ka kućištu. Panika. Počeli smo da vučemo roštilj. Krpe na ruke - okretali smo prekidače ali nijesu slušali. Plamen je dohvatio plinsku bocu. Trajalo je minut, dok nijesmo pomenuli ime tvorca i odahnuli.
Od mesa je preživjelo pola komadine i crne kobaje koje smo dubili kašikom i jeli. Snimio sam štetu da pokažem prodavcima. Stovarište je u selu Rosko gdje smo kupili panele i otišli da se javimo starom drugu.
U bašti restorana „La Voglia“ sjedi Armand. Napušta ga ortak. Uložili su 100.000 dolara u taj biznis i za tri mjeseca zaradili skoro petinu. Ortaku to nije bilo dovoljno. Šta je mislio, da će da se obogati u varoši od 500 stanovnika? Malo je napeto, pa ostavljamo Armanda na terasi. Njegov kompanjon bez riječi iznosi trice iz kuhinje i pakuje se.
Dolje niz ulicu neko je iznio namještaj. Dva bicikla naglavačke. Među stvarima koje se prodaju je konj sa ringišpila. Uvijek nas je mamila ta Amerika. Unutrašnji zapad i njegovi obilni obroci. Burgernica sa kožama i jelenskim glavama, lisicama i divljim mačkama, jambolijama i hoklicama, indijanskim prekrivačima i šeširima od jelenske kože, čipkama i teškim stolnjacima, zavjesama, dlakom divojarca i fazanovim perjem, sve to natrpano, mračno, uz boleći kantri i mesinu sa toplim sirom i kolutom priganog luka koji odlažem van sendviča.
Neko je preko ulice upalio motornu šegu. Obrok smo zalili koka-kolom. Na svakom koraku osjećaš prkos prema SSSR-u. Ove ljude je od nečega strah. Možda od Kastra i ateista. Svi vole Džizusa i vinčesterke. Dno od života, rekao bih kada bi ovo moje bilo neupitno.
Veče smo proveli uz ognjište. Muho, koji je davno pobjegao iz Crne Gore, pita je li moguće da se svijest ljudi promijeni. Kaže da se to mora desiti. Čini mi se da sam čuo šuškanje u mraku iza kuće. Lijepo je suočiti se sa strahom. Rekao bih da se u Crnoj Gori polako ludi.
Kažem da je crnogorsko društvo naklonjeno netalentovanim ljudima. Kažem Branko Vujisić. Muho ne zna ko je to. Cijeli sistem narodnih poslovica štiti osrednjost. Opet ništa, Muho nema pojma, odavno je otišao. Ne recikliramo đubre, pljujemo na trotoar, sjedimo po kafićima, glasamo uvijek isto, krkamo sve više svinjskog jer je najjeftinije, gradimo crkve i džamije i spremamo se na izbore.
Niko ne piše o vodoniku, Big Bili Bronziju, seksu, niko ne brine o obrazovnom programu, Crna Gora nije društvo znanja nego straha, ali ne straha od UDBE nego od života. Zato žene naših vođa nikad nijesu progovorile, evo recite Lidija, u kakvoj to inhibiranoj sredini rastu naša djeca i Muho se tu već smije, pita ko je Lidija, otvara posebnu flašu za noć pod zvijezdama. KLOK! Čep od plute pada u vatru i nestaje bez dubljeg smisla.
Ako je moguće, treba misliti dobro i raditi na sebi. Voljeti život najveći je oblik patriotizma. Ljudi su to zaboravili i sada se pate. Valja braniti ideale od cinizma i jada palanke. Sad će izbori i kuku normalnom. Nikad ne zaboraviti da je skoro 80 odsto našeg tijela voda. Posebno biti oprezan oko roštilja. Samo malo nepažnje i nemate za koga da glasate - jer nema vas. Prvo život, onda politika. To mi je šapnuo jedan stari Indijanac.
Bonus video:
