Više od godinu dana vodi se rasprava na političkoj i javnoj sceni, koja se dobila i određene normativne iskaze, o potrebi promjene Ustava Crne Gore u oblasti pravosuđa.
Inicijative za ustavnim promjenama se nisu zadržale na ovoj oblasti, već je od strane određenih političkih aktera i javnih ličnosti bilo predloga da se uđe u korekcije teksta i u drugim sferama društvenih odnosa. Koliko je meni poznato, na javnoj sceni nije bilo predloga za preispitivanjem rješenja sadržanog u članu 79 stav 1 tačka 10 kojim se propisuje da: ’’ ...Pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica jemče se prava i slobode koja mogu koristiti pojedinačno i u zajednici sa drugima... na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave...’’. Mišljenja sam da je ovu odredbu potrebno kritički sagledati i to u konteksu osnovne koncepcije Ustava, kao i određenja njene pravne prirode, te u skladu sa tim karaktera načina implementacije. U pogledu određenih prava i sloboda manjinskih naroda, obaveze države se iscrpljuju kreiranjem normativnog okvira, dok se sama upotreba prepušta slobodi volje njihovih korisnika. Nasuprot ovih prava, stoje ona koja traže aktivnu ulogu države i u fazi njihove realizacije. Takođe, neka se prava mogu ostvariti maltene momentalno, dok je za druga potreban određeni vremenski period za realizaciju.
Na prvo čitanje člana 79, mogli bismo izvući zaključak da se radi o odredbi koja je imperativnog karaktera i koja zahtijeva trenutnu primjenu. Pravo se jemči, nema temporalnih odredbi, za razliku od tačke 9, koja se odnosi na zastupljenost u predstavničkim tijelima, nema pozivanja na princip afirmativne akcije, što bi značilo da nije nužno uvoditi posebne mjere za ostvarenje. Međutim, u društvenom i političkom životu ova odredba nije zaživjela, čak ni u smislu njene progresivne realizacije, te se stiče utisak da se doživljava kao norma političko-ideološkog i okvirnog karaktera, što se iz samog teksta ne može zaključiti.
Njena trenutna primjena, sve i da je moguća, dovela bi do urušavanja koncepta Crne Gore kao građanske države jer bi nužno tražila uvođenje sistema nacionalnih kvota pri zapošljavanju. Ostaje nejasno zašto nije slijeđeno rješenje iz Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama u kojoj se umjesto termina srazmjerna koristi prikladniji termin - odgovarajuća zastupljenost.
U Preambuli Ustava, bez obzira na različita tumačenja njene pravne prirode, u stavu 3 se kaže : ’’odlučnosti da smo kao slobodni i ravnopravni građani, pripadnici naroda i nacionalnih manjina koji žive u Crnoj Gori: Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Hrvati i drugi, privrženi demokratskoj i građanskoj Crnoj Gori.’’
Ustav u članu 1 stav 2, određujući karakter države propisuje da je Crna Gora građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava’’. Član 2 stav 1 propisuje da je nosilac suverenosti građanin koji ima crnogorsko državljanstvo’’. Članom 8 zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija po bilo kom osnovu. Neće se smatrati diskriminacijom propisi i uvođenje posebnih mjera koji su usmjereni na stvaranje uslova za ostvarivanje nacionalne, rodne i ukupne ravnopravnosti i zaštite lica koja su po bilo kom osnovu u nejednakom položaju. Posebne mjere se mogu primjenjivati samo dok se ne ostvare ciljevi zbog kojih su preduzete’’.
Postoji dovoljno ustavno-pravnih argumenata da se izađe sa tvrdnjom da ova odredba predstavlja virus u ustavno-pravnom sistemu Crne Gore. Potreba za njenom izmjenom, na način kako je to bilo definisano tzv. Malom poveljom se ne javlja kao posljedica potrebe za umanjenjem garantovanih prava. Naprotiv, ovako strukturirana norma neće biti u funkciji zaštite pripadnika manjinskih naroda, već samo može služiti u političko propagandne svrhe određenim subjektima, koji koče izgradnju Crne Gore kao građanske države. Na predloženi način modifikovana odredba je u službi dodatne zaštite od diskriminacije i asimilacije. Tu dolazimo do suštinskog pitanja: da li pripadnici manjina vjeruju da bi izmjena ove odredbe bila na opštu korist? Pitanje bi mogli da postavimo i ovako: da li je nemoguće da u određenoj fazi razvoja građanskog društva, građani Crne Gore koji su pripadnici manjina čine većinu unutar strukture zaposlenih u javnoj upravi i koliko je politički sistem sposoban za ovakav izazov?
Povjerenje se teško stiče, a osnovni preduslov za njegovo utemeljenje je da riječi prate djela. Koliko smo mi danas spremni da iskreno gradimo građansko društvo je pitanje za sve nas.
Bonus video:
