Pakovanje čipsa učinilo mi se lijepim i posegao sam za kesom da bih tek kući shvatio kako je to čips sa ukusom meda i dižona. Humus je bio limitirana serija sa mirisom kalamata masline.
Nepažnja u prodavnici skupo je plaćena začinjenom potkategorijom namirnica koje djeca neće da jedu. Treba biti Anatolij Jevgenijevič Karpov pa trgovati uspješno, a meni ne polazi za rukom da se usredsredim.
O trgovini u Americi napisano je milion stranica, ali niko nije pisao o čovjeku koji me je prije neki dan molio da mu čitam deklaraciju. Interesovalo ga je koliko smežurano govno instant krofne ima potasijuma, zasićenih masti i koje vrste aditiva sugeriše proizvođač što je svoju zlokobnu hemijsku praksu maskirao vintidž pakovanjem.
Nekada davno, kad je moja ljubav obitavala sjeverno od Sutle, saznao sam da se sapun na slovenačkom kaže „milo“ i učio jezik čateći deklaracije. Dragoj bih u pismu napisao da je ona moj „samozaščitni plašč“ što je poetska kovanica preuzeta sa šampona protiv peruti.
Bio je to jezik prije emotikona, kad su telefonske poruke čuvale vrijednost, a kose mirisale na koprivu. Milenijalsi su bili neispoljeni spermatozoidi. Konstruisao sam komunikaciju i učio slovenščinu, čitao artikle kao antički pjesnik.
Danas krkam lažni dižon, pijem pivo z okusom vanilije, o Jahve vsemogočni! - pivo sa ukusom vanile - i shvatam da nisam obdaren talentom za trgovinu na američkom tlu.
Maštam o seoskoj prodavnici kod Šavnika u kojoj prodaju cukar, brašno, ulje i bigovano pletivo za ograde. Maštam o kobasičarskoj radnji masnog rafa u rodnom kraju Melanije Knavs, germanizovane Knauss, udate Tramp. Hoću da kažem, previše razmišljam dok bivam u prodavnici.
Teško mi je da se snađem među dvadeset etiketa kokosovih ulja u spreju na metru kvadratnom. Ne razumijem razliku između jaja organskog, i jaja koke koja je pasla slobodna. Osjećam pritisak sniženja na čeoni režanj. Rezana salama skuplja je od komadine ucijelo, ali štedi vrijeme. Plivam kroz gondole kao kroz vavilonsku biblioteku, satima lunjam sa spiskom, nikad ne kupim sve što treba i pravim skandalozne greške.
Previše mislim u supermatketu, što je u Americi znak da si sklon padu. Mentalna egzekucija je sve što ti treba. Prodavnica nije mjesto za novoplatoničare. Naprotiv, ona je mjesto dokaza da si naporno mislio u pripremi za trgovinu. Kad se pojaviš na vratima lanca supermarketa, odbaci svaku misao i nadu, ne čitaj znake, jer reklame imaju svoje pogubno dejsto na grešne ljude.
Dušepogubna je svaka poruka koja vabi pažnju na novac. Moderni potrošač je kao Odisej, što na homerovom jeziku znači „sin boli“. Vezan je za jarbol, sa voskom u ušima, okolo su sirene, popusti, piva sa pjenom u bojama tropskog voća. Odisej razmišlja o Penelopi koja ga je poslala u prodavnicu, o srdžbi koju može izazvati pogrešna gramaža amiške kokoške.
Grami su unce, unce su farenhajti, metar je funta, sve se to starom Grku pomiješa u novom svijetu - mjere, jardi i tuđina plešu oko napaćenog uma željnog proste crnogorske ponude, posebne salame i lokuma.
OK, da se ipak ne lažemo, ponosan sam na metafizički hod kojim se raspoznajem u američkoj prodavnici kao jedinka bez cilja i jurodivi kupac. Ima to svojih prednosti. Kao na wc šolji, u samoposluzi uvijek kreativno mislim, nakon trgovine lako napišem tekst i spasim sebe užasnog mraka nepostojanja u jeziku.
Mislim da je o tom metafizičkom fenomenu zadovoljstva punoćom života u prodavnici, ili u saobraćajnoj gužvi, pisao američki pisac Dejvid Foster Valas. Bio je čovjek koji je mnogo patio, istinski „sin boli“, gonjen teškim depresijama koje su ga povele tamo odakle povratka nema, do krovne grede, omče i vječnosti.
O divnom Dejvidu Fosteru Valasu misliti u trgovini znači bacati pare na pogrešan čips. I sa tim je najbolje pomiriti se što prije.
Bonus video:
