Prosta rečenica, svega dvije riječi, deset jednostavnih slova, i svega četiri sloga – homo ludens. Čovjek koji se igra. Čovjek slobode, ideje, zapleten u prstenove zanosa, sačinjen od snova, iluzije, života na talasu zadovoljstva. Čovjek svoj i ničiji, čovjek daleko od zemlje i objema nogama čvrsto na zemlji. Ne udaljava se od svoje suštine. Ili bar rijetki ne. Jeste i ostaje sama srž bivstvovanja, ili kako veliki Martin Hajdeger reče “bit bitka”. Čovjek koji se igra. Naličje surovog života. Da bi preživio – igrao je. Da preživi – igra. Sa sobom, drugima, prirodom.
Mnogo načina, mnogo improvizacije, vrsta, tehnika, stilova. Ali jedna jedina je, ne ni na nebu ni na zemlji, već daleko od realnosti i stvarnog, realnog osjećaja. Samo je jedna visoko iznad oblaka. Nesputana pravilima. Usuđujem se reći “sveta” ilinx – igra, igra zanosa. Ilinx, grčka riječ koja znači “vodeni vrtlog” – i jeste vrtlog: radosti, sreće, osmjeha, ludosti, bola, tuge, suza, euforije, vrtlog koji kružeći vaja stanje transa i stanje dubokog euforičnog zadiranja u dubine sopstvenog JA. Ilinx rađa haos.
Haos u koji ćemo mi srećnici, upasti ovog ljeta. Haos koji će pomutiti umove desetinama već euforičnih, već ustreptalih, već naoružanih energijama univerzuma. Jedan na predivnom crnogorskom Jazu, da oplemeni prestonicu grotesknog turizma, jedan u gradu posječenih lipa, pod Trebjesom i na jezeru. Nebitan je grad, nebitno je tlo. Bitna je igra. Bitna je muzika. Bitno je što opet ćemo upasti u grotlo rock&rolla, u haos uredan, u zvuk i ton. Neki od najpoznatijih bardova tvrdog zvuka lišiće nas ovozemaljske logike, osjećaja svojstvenog ovosvjetovnom erozivnom društvu.
Cane je duhovna hrana, lijek protiv stvarnosti. On je sladostrašće, strast, vrtoglavica od čistih emocija, extremnost na rubu ovog pakleno smiješnog svijeta. Ironija i satira.
Momci iz zagrebačkog predgrađa, nekadašnji pankeri, šarmantno-bolnog osjećaja za istinu, brana su i nasip ovom životu tržišta i kapitala. Svijetu u kome je sve osuđeno na kupovinu i prodaju, na surove zakone kapitalizma i novca, gdje se prećutno ne dozvoljava i besprekorno guši individualnost, moć da se iznese suština, da se bude svoj.
Sunshine, S.A.R.S., Riblja čorba, Nightshift, Who see, Beatshakers, taj meni ne baš omiljeni Junior Jack, Nipplepeople, Van Gogh.
Žariće, zapaliće, cakliti se u euforičnim očima i srećnim pogledima. Vratiće davno izgubljenu suštinu nebu iznad Budve. Prosječno devastiranoj Budvi, tom vašarištu čije prirodne ljepote trpe legalne i nelegalne gradnje, sumnjive investitore i naše čudotvorce.
I moj Nikšić. Davno prevaziđeni grad kulturno devastiran i spečen u pogrešnim koracima. Biće opet umjetnost, opet ona dobra stara avangarda boemštine, grad Vita Nikolića, breza i lipa koje su mirisale. Grad na čiju Željezaru ćemo zaboraviti prepuštajući se bar na kratko divnoj prirodi Krupačkog jezera – debeloj hladovini stoljetnih topola.
Skrenućemo u sasvim drugu dimenziju stvarnosti, na drugu stranu racionalnosti, tamo gdje se gube i subjektivnosti i objektivnosti. Tamo gdje je zaborav, kulminacija istinskog, suština i smisao jedino mogući. Tamo gdje opuštimo svoje istine i svoje principe i na kratko se poigramo sa sopstvenim bićem. Iskočimo iz svoje lažne kože. Zaigramo sa lažnim maskama naše stvarnosti. Uz jednog Urbana, Rundeka, Bjesove, Atomsko sklonište, Block Out i sve ostale, velike, uz čije note čuvamo sebe. U tom malom komadu raja na koji je grad Nikšić tako lijepo zaboravio prepuštajući samo onim najsavjesnijim, istinskim ljubiteljima prirode da mu sačuvaju život i udahnu dah. Još ako usput nešto i recikliramo možda vratim vjeru da nam je stalo. Stalo da branimo i štitimo lanac našeg postojanja.
Sve je komercijalizacija džinovskih razmjera, sve je novac, profit, kapital, dobit, softver i hardver. Rođena je novim vremenom cijela industrija zabave, razvijaju se kultovi zvijezda, idola. Sve se više gubi, gotova da ga i nema, osjećaj u kome individue zavode suštinom svoje misli. Vrijeme masovne proizvodnje, gdje sve se svodi na tržište i komfor. Da, i muzika je na sceni kupi-prodaj, i potpuno prilagođena doživljaju širokoh narodnih masa. Samo rijetki nose “ono nešto” – pravo.
Sve je na kantaru bruto i neto. Čak i zrak kojim dišemo.
Kako uopšte može da postoji grad koji nema tebe i mene. Tebe i mene u ovom avangardnom ljetu. Tebe i mene i zvijezde u nama. One Ničeovske , one što plešu.
Fest. Summer. Lake. Nije bitno.
Da li smo potlačeni? Ili smo slobodni? Da li smo sami ili smo svoji?
Brojimo dane do novog preispitivanja. Julskog i avgustovskog šamaranja emocijama.
Bonus video:
