A.C., nekadašnji ‘housemaster’ poznatog Eton koledža u Windsoru kod Londona, godinama je pisao biografiju, kasnije pretvorenu u dramu, indonezijskog diktatora, generala Suharta. Obuzet groznicom pisanja o diktatoru, housemaster je često, nenajavljeno i bez dozvole nadređenih, znao otputovati u Indoneziju, ostavljajući pri tom, sasvim nonšalantno, svoj prepoznatljivi sako prebačen preko naslona stolice u kancelariji, kao da je samo skoknuo do toaleta.
‘Uspijevao mu je taj trik,’ pričao mi je jedan od njegovih bivših učenika, ‘ne kod nas mladića kojima je on bio mentor, ali štos je prolazio kod glavnog osoblja škole. Nisu se usuđivali istraživati gdje je on zapravo, dok god mu je sako i dalje ležerno prebačen preko naslona stolice. To bi bilo njuškanje. Loši maniri.’
I tako su Englezi, da se ne bi reklo kako su sumnjičavi i netolerantni, prećutno puštali jedni druge povremeno da odlutaju. Samo da ne pretjeraju.
Poznato je i da se stanovnici engleske pokrajine Devon, okruženi s dva kanala i jednim morem, iznenada, nakon obilnog doručka u teškoj klimi, znaju otisnuti u svijet, ukrcati na prvi brod, destinacija – nebitna, dok kiša ne stane ili se stvari kod kuće ne srede.
Kod nas, to bi se prevelo kao: ‘Otišao je do trafike, za cigare, vratio se sljedeće godine.’ Sigurna sam da smo svi čuli za te slučajeve, makar ih nikada nismo upoznali.
Ili, sasvim lično: klackam se u noćnom vozu Beograd-Zagreb, pa u dnevnom vozu Zagreb-Ljubljana-Gorizia-Trst, dok roditelji misle da glavu ne dižem s knjige, i da me stoga, par dana, ne treba uznemiravati.
Ali, sve to odigravalo se u sporohodnom dobu bez mobilne, 3G umreženosti sa ostatkom svijeta. Ljudi su tada imali razvijenu sposobnost preživljavanja fizičke odvojenosti, bez opsesivnog provjeravanja gdje se u određenom trenutku nalaze važni činioci njihovog mikrokozma; sposobnost nekoć poznata pod nazivom ‘strpljenje’. Ne kažem da su moji roditelji manje brinuli nego mi danas. Samo su vjerovali da je sve u redu, ukoliko im neko profesionalno lice na dojavi suprotno. I ne bi se mnogo ni šokirali ako bi se, par mjeseci kasnije, ispostavilo da sam ‘pilotsku’ kožnu jaknu kupila u Trstu, gdje, po njihovoj relaksiranoj evidenciji, nikad nisam ni bila.
Da li da smatram srećnom svoju generaciju koja je formativne godine provela u periodu kada je tehnološko dostignuće poput telefonske sekretarice predstavljalo izvor višemjesečne nevjerice i oduševljenja?
Prva je misao: da, mi smo bili srećnici, mladi ljudi neporobljeni tehnologijom. Ali, odmah iza prve misli ide slutnja da sada smo ipak žrtve, i to žrtve oslabljenog imuniteta/nerava u svakodnevnom suočavanju sa nepotrebnim informacijama.
Kod svoga sina i njegove generacije primjećujem veću sposobnost korišćenja umreženosti u sasvim sebične svrhe; sposobnost bržeg regenerisanja, te, prema tome, izostanak fizičke slabosti zbog pretjeranog konzumiranja te varljive supstance zvane Internet.
Ili je u pitanju samo mladalačka izdržljivost? (Pitaće ih starost gdje im je bila mladost. Stara, dobra istina.)
A mi, čija je mladost, eto, baš nedavno, ostavila svoju ‘pilotsku’ jaknu preko naslona od stolice i ‘samo skoknula do toaleta’, treba da zauzdamo tehnologiju, vratimo je na status poslušnog, tihog sluge (na ‘krk-jedan’, što bi rekao jedan nikšićki profesor); da se oslonimo više na davno naučene sposobnosti žive komunikacije, strpljenja, prioriteta, balansiranja kroz šarolikost međuljudskih odnosa i fokusiranja na sagovornike i saradnike; ili distanciranja od njih zbog posvećenosti sebi samima.
U to me uvjerilo i ovonedjeljno izricanje optužbe Rebeki Bruks, Mardokovoj dojučerašnjoj najbliskijoj saradnici i njegovoj ‘maski za anti-mizoginiju’, da je, sa ostalim saradnicima, okrivljenim za ometanje pravde u procesu ‘prisluškivanja telefona i korupcije’, uništavala kompjutere sa dokaznim materijalom. Ko se mača laća, od mača će i umrijeti.
Ja nikada nisam ni imala šansu da postanem privlačna meta Rebekinoj, zapravo Mardokovoj, ekipi za prisluškivanje. Možda će mi se zbog toga, iz čitavog procesa, u pamćenje najviše urezati slika premijera Kameruna dok Rebeki uredno kucka i šalje SMS koje završava djetinjastom skraćenicom LOL, za koju je, dok mu Ms Bruks nije skrenula pažnju na njeno pravo značenje (Laugh Out Loud), premijer DC mislio da znači Lots Of Love.
Njemu, kao i mnogima, ne viri srce iz rukava, ali zato mu stalno odnekud izviruje mobilni telefon, što je mnogo opasnije. Srce je srce, metafora, impulsivnost, ljudskost, lirika; mobilni telefon je paukova mreža za mušice opijene tehnologijom.
Mlađe generacije, one tek ispilile iz ljuske, koje odrastaju uz bežičnu povezanost planete, možda će opet shvatiti da je individualnost u pristupu životu savršeni recept za bogatiji život.
Do tada, njihov će rječnik i maniri biti osakaćeni, ograničeni. Njihova glad nedefinisana i neutažena. Sve je ubrzano, nevažno, prolazno. Svi smo isti, samo su nam internet-profili različiti.
U komunikaciji sa mladim ljudima zaposlenim po Londonu detektujem odsustvo strasti i želje za udubljivanjem. Strast i dubina tako su uncool. U londonskom Sitiju, umjesto strasti za razvijanjem projekta koji neće već sjutra donijeti gomilu para, u igri je sve više – jer para je sve manje – ta ružna nus-pojava patrijarhata, laktašenje. Vjerujem da su i šturi, internetski jezik, neobraćanje pažnje na detalje (neudubljivanje) uveliko doprinijeli svjetskoj finansijskoj krizi.
Osjetim ushićenje kada vidim mlade ljude okupljene po pabovima i kafićima. Možda će otkriti osobenosti jedni drugih, razviti neku novu društvenu teoriju. Često, ipak, samo sjede oko istog stola, dok je svako ponaosob zauzet dodir-komunikacijom sa svojom ‘smart’ spravicom bez krvotoka. Opet čeznu za nekim ili nečim što nije tu, pored njih. Nadam se da će im se u životu koji je pred njima, sve to zgaditi. To bi bio najbolji obrt nakon svih ovih godina ulovljenih u paukovu mrežu.
Oprostite mi na pretjeranoj strastvenosti u napadu na tehnologiju. Svjesna sam i svih prednosti koje ona pruža. I zato kažem da je treba zauzdati. Vatra, sjećate se, dobar sluga, zao gospodar – a nekada je bila novi izum.
Upravo mi sa broja 400091 stiže još jedna poruka.
‘Odabrali ste da se iščlanite iz grupe za telefonski marketing program?’
Nevidljivi kreatori telefonskog marketinga tonom poruke pokazuju da mora da je u pitanju zabuna. Nemoguće je da me ne interesuju njihovi super-speed paketi; niti najnovije metode trajnog uništavanja dlačica po tijelu. Nikada se nisam ni htjela učlaniti u tu grupu. Ali ne daju mi to da im napišem. Oni određuju šta mogu, a šta ne mogu.
STOP, pošaljem im odgovor, kao što su i tražili.
‘Ako ste zaista vi odlučili da se iščlanite iz ...’, ma gadi mi se i da prekucavam to.
Opet traže da im se pošalje još jedno STOP na 400000, kao potvrda o mojoj neviđenoj drskosti. Samo da mi ne naplate slanje tih poruka!
‘Odlučili ste da se iščlanite iz grupe...’
Nevjerovatno. Imamo harassing, bullying, mobbing, kako ovo da nazovem? To bi trebalo zvati mobbingom, jer stiže iz mobilnog telefona. Mobilling, možda.
Napokon me obavijeste da će me isključiti iz telefonskog marketinga za četrnaest dana. Za četrnaest dana! Do tada će me bombardovati porukama dok ne otupim.
Sada želim ja njih da mobillingujem. Spremam se da im pošaljem dugu poruku o tome kako me muče, ucjenjuju, kako sam ja, srećom, odrasla u vrijeme kada smo se iskreno podsmijevali EPP-u ili u najboljem slučaju išli do toaleta za vrijeme trajanja marketinških poruka. Nikada neću pripadati vašoj grupi, želim da im napišem, sve velikim slovima.
Ali tamo, na drugoj strani, stoji samo neka crvena lampica koja povremeno svitne, da oglasi nešto: novog člana ili izgubljenu dušu. Čak i ako na drugoj strani sjedi mlada osoba plaćena minimalac po satu – moji je izlivi bijesa ne bi nimalo dirnuli.
STOP. STOP. STOP.
LOL. LOL. LOL.
Bonus video:
