Lunjam sama po Londonu. Odlutam do krajeva u kojima do sada nisam bila. Kensal Rise, recimo. Odćutim put do tamo; u Kensal Riseu blijedo gledam u iste radnje, istu glavnu ulicu, kao i u svakom drugom kraju; odćutim put nazad.
Bila mi je gužva do ove nedjelje. Čuj, gužva; majka mi je bila u posjeti. Doselile su se i nove komšije, sreli smo ih kod lifta, poslije nam oni pozvonili na vrata, da se bolje upoznamo. To vam je doseljenička 'gužva'.
Majka je bila manje aktivna nego što je inače, na svojoj teritoriji. Nije joj prečesto zvonio telefon. A ni ove nove komšije nisu vesela porodica Cimpl - čija mi je Saša, u Beogradu, kada sam se kao student doselila na njihov sprat u Ulici Ranka Tajsića, takođe pored lifta rekla da mogu dolaziti kod njih samo ako pušim, pijem skroz gorku kafu i puštam je da mi čita odlomke iz Gombrovičevog 'Dnevnika'. Eh, voždovačke večeri uz gorke kafe i Gombroviča.
Ipak, za mene, sada naviknutu na londonsko bitisanje u nukleusu, prošlonedjeljno stanje bijaše puna kuća.
Otišla je majka; i komšije odoše, svojim poslom. Muž je na službenom putu, djeca su u školi. Ja se vratih iz Kensal Risea, u koji više neću ići. Frižider je ispražnjen. Nebo je nemilosrdno, smrknuto i sivo. Saobraćaj je preglasan, a ljudi pretihi. London je stranac. Računi za usluge života u tuđini poređani su po trpezarisjkom stolu. Po stolu koji je dotrajao, ali ga ne mijenjamo jer tu smo 'samo još jednu godinu'. I tako sedam godina.
Na jutarnjem TV programu - iseljeni Britanci žmirkaju u kameru, zaslijepljeni mediteranskim suncem; žale se na Grčku i na Costu del Sol. Nije im više dobro ni tamo; pod oblakom krize sunce gubi moć. Izoštre se samo konture tuđine.
'Sunce tuđeg neba. Neće vas grijat ko što ovo grije.'
Istinitost Šantićevog stiha evidentna je dok si još u avionu za London.
Zašto svi ti ljudi dolaze u ovu gradurinu, i nikako iz nje da odu?
Zbog slobode, azila, engleskog jezika, zbog djece, škola; zbog institucija, sistema, discipline, pristojnosti ('Decency,' tvrdio je Orvel); zbog osjećaja da si u centru svjetskih zbivanja; zbog karijere, inspiracije. Zbog sifražetkinja, Virdžinije Vulf ('Zato što sam žena,' rekla je Virdžinija, 'ja nemam svoju zemlju. I zato što sam žena, čitav je svijet moja zemlja.'); zbog Barbare Batrik iz Jorkšira, prve žene profesionalnog boksera, koja je naučila boksovati čitajući knjigu 'Plemenito umijeće samo-odbrane' (The Noble Art of Self-Defense).
Gdje je, osim u Engleskoj, mogla uopšte izaći knjiga takvog naslova?
Ipak, sedam godina poslije dolaska ovdje, osjete li, poput mene, svi na svojoj koži zakon 'umanjujuće koristi', odnosno da, sa svakom 'još jednom godinom', mnogo više mi dajemo gradurini, nego što nam ona uzvraća?
Majka mi je opet najljepše lice na ulaznim vratima. Najbolja vrsta turiste. Posjetilac sa kojim mogu ali i ne moram razgovarati dok zajedno obilazimo londonska mjesta na kojima je dosadno i hladno biti sam, koliko god poučna i važna ona bila. Jer, samo njoj, majci, mogu reći: 'Nisi me dobro slikala, ajde opet,' pa opet, pa još deset puta, i to u galeriji gdje je fotografisanje strogo zabranjeno.
Ili: 'Idemo u Starbucks, nemamo vremena za pravi ručak.'
Ili: 'Pusti plaćene ture, najbolje razgledanje grada je sa gornjeg sprata autobusa 11.'
A ona meni može reći: 'Što si davala 28 funti za Hirsta kad sam ovu kravlju glavu s muvama mogla besplatno gledati u mesari kod Tema?'
Samo ona može predložiti da 'skoknemo do Francuza, tu, iza ćoška, kupimo ovoj Vivian (Vestvud) tamo nešto fino, lagano, da prezalogaji,' - nakon što je neumornu umjetnicu sa balkona vidjela da radi do kasno.
I ne mora, majka (ne Vivian), nikada priznati da, prelazeći ulicu, gleda u 'pogrešnom' smjeru. Život joj spasim svaki put, povučem je nazad na trotoar, a ona mi odbrusi: 'Nemoj me vući, znam!' E, pa, znam i ja.
Ali ono najbolje što ova vrsta turiste pruža je – vrijeme provedeno sa unucima. To je ono famozno 'quality time'. Za sve nas.
Na šporetu se krčka jedno od majčinih jela bez recepta.
'Samo propržiš malo luka i u šerpu strpaš sve što nađeš u frižideru i onom gornjem plakaru,' kaže.
Njen se talenat za kuvanje ne može ispisati receptima, jer smješten je u nepcu, u nosu, u prstima.
I djeca se lagano krčkaju na prijatnoj temperaturi njenog ritma, umjesto da se, kao i obično, prže na vrelom ulju moga tajminga. Odnekud je dovukla neki retro-radio, upalila ga i – gle čuda! - niko ne tuguje za TV-om.
Odvojena od svoje neurotične rutine, ja prosto ne znam šta bih sa rukama, nogama, leđima, glasnim žicama, pa samo sjedim, onako - usuđujem li se reći – opušteno? – i zurim u šolju čaja.
Moja majka i u tom mom zurenju pronalazi podsjećanja na to kakva sam bila. 'E, ovako se znala umudriti kad se ja naljutim. Jednom je zidove svlačionica 'Sutjeske' iškrabala 'Azrinim' pjesama - koji je to bio razred, šesti, sedmi? - pa je morala na razgovor sa pedagogom oko značenja stihova 'Užas je naša furka'. Ili tako nešto. A ja sam morala da im platim krečenje. Pedeset hiljada dinara. Pet onih crvenih novčanica s konjem, čini mi se da sam dala. Pomamila sam se. Ona ništa, sjedi ovako za stolom, baš je briga jer joj otac nije bio ljut. Onda đed njen dolazi i kaže: 'Ajde, bogati, to su moderne pjesme, nisu četničke, šta ima da je zovu na razgovor?'
Majka me vidi kao zbir svih mojih gena, godina, svih mojih faza i metamorfoza. Sasvim suprotno od toga vide me moja djeca: za njih, ja sam gotov proizvod, stalno u istom pakovanju, na istoj polici dragstora. I nema u ovoj gradurini nikoga ko će im projektovati slojevitost njihovih roditelja. Tu smo, za svakoga, ono što smo sada. To može biti dobro: mama i tata uvijek su bili ovako pouzdani i ozbiljni; ali može biti i površno; može zafaliti materijala za prepoznavanje. Da rastu u Crnoj Gori, naša bi djeca poznavala muževo i moje djetinjstvo (pa makar i sa istorijskom distancom), načine našeg ophođenja sa roditeljima, rodbinom, starim prijateljima, veselim ili teškim komšijama; svakodnevno bi sve dublje uranjali u bogatstvo našeg jezika, humora, radosti i tuge. Ali ne rastu u Crnoj Gori, i zato su posjete 'najboljeg turiste' još dragocjenije.
Sin me gleda ispod oka, smješka mu se mladi brk. Dodat je još jedan prag na generacijskoj ljestvici. Ili, još jedno ogledalo koje umnožava odraze svih nas. Nije znao da sam i ja nekada svojim tinejdžerstvom mogla uzdrmati neko domaćinstvo. On bi još tih priča. A kćerka traži da joj ih 'malo prevedem na engleski'.
U jednom dalekom stanu na jednom dalekom Ostrvu, kao da se ispod kućnog praga uvukao miris starih ognjišta.
Zato se ne žalim što lunjam sama Londonom. U drugoj sam dimenziji, nisam za ubrzana druženja. Ni izložbu Damiena Hirsta nisam odgledala s pažnjom i emocijom. Pažnja i emocije bile su rezervisane za majku – prvo umjetničko djelo koje svi ugledamo.
Bonus video:
