'Pačja noga'.
Tako su podgorički hipiji iz generacije moje majke zvali 'peace' znak. 'Pačja noga'.
Hipi stanje duha postizali su u prodavnici 'Borovo', nesvakidašnjem ašramu, gdje su duboko udisali unutrašnjost izloženih gumenih čizama. Dinar ili dva koje bi iskamčili od roditelja 'za bozu ili kuglu sladoleda', nisu trošili na rečenu bozu, sladoled, niti na cigarete ili 'psihodeličnije' supstance od mirisa ljepila i gume iz čizama, nego na velike baterije za tranzistore sa kojih su u Njegoševom parku, pored nekadašnje kino-bašte, slušali muzički program Radio Luksemburga.
Od kino-bašte u parku nastalo je košarkaško igralište, a hipici moje generacije preselili su se bliže Njegoševom spomeniku.
Iz toga se perioda sjećam: ljubavi Sava i Sande; sjećam se i Vane, Sandine sestre, na čije sam znanje engleskog jezika bila ljubomorna; zatim, tirkizne boje očiju Igora Bakića; maslinastog tena i suknji kraljice hipi-stila Sanje Ulićević; misteriozne distanciranosti hipi-gurua Paje.
Oni se mene vjerovatno ne sjećaju jer sam morala već u sedam i po da napustim društvo i preko mosta trčim do kuće. A i frizura mi je bila više Rod Stjuart nego Dženis Džoplin.
Mnogo kasnije, muž mi je često znao reći da imam hipi-psihologiju, ne znajući za moje davne idole. Vjerovaću da je mislio kako sam zadržala slobodan duh i neću mu postavljati dodatna pitanja.
Ana Houp, glumica i spisateljica iz moje grupe petkom, svoje je vjenčanje nazvala Wedstock, i napravila ga na Ridge Farmi, gdje su svoje albume snimali Queen, Pearl Jam i Black Sabbath, između ostalih.
'Nemojte dolaziti u cipelama na visokim štiklama,' naglasila je u pozivnici. 'Ovo važi i za žene.'
Ubrzo shvatih da će najzastupljenija obuća biti Velingtonke, gumene čizme po uzoru na 'Borovinke', koje sam, evo skoro sedam godina, odbijala kupiti u Londonu.
'Zna li ko postoje li Velingtonke sa 2 inča pete?', pitala sam grupu.
Nisam našla. Ali našla sam jedne sa rozom leopard-šarom. Kratko su trajale, odmah da kažem. Igrale su samo jednog Wedstocka. Po povratku sa Ridge farme u London, bačene su u najkonzervativniju vrstu smeća – za 'obaveznu nereciklažu i spaljivanje'. Nisu samo one bile požderane od strane neumoljivo rastućeg blata. I moje hipi pantalone zamalo su zauvijek preselile kod Fredi Merkjurija, ali spasilo ih je nježno pranje na 30 stepeni.
Spasila sam i vreću za spavanje, koju sam vukla preko blatne poljane, nakon što sam zaključila da je vigvam (ovdje ga zovu 'tipi'), gdje je trebalo prenoćiti, popustio pred kišom baš pored mog nesuđenog uzglavlja.
Ana i Dejv, mladenci, nekada su živjeli na toj farmi, u hipi komuni. Tematika vjenčanja bila je omaž tim godinama. Omaž se morao ne-baš-jeftino-platiti, činjenica koju je u svoj govor utkao otac mladenke. Da nije, pomislila bih da su, zaista, uvijek, najbolje stvari u životu – besplatne.
Ceremoniju vjenčanja vodila je šaman-žena-koja-me-nije-voljela jer sam je tokom obreda fotografisala mada je to strogo zabranila.
'Ah, vi, neposlušni Crnogorci!', podviknula je na mene.
Anglosasi spustiše pogled. Podjela krivice u komuni. Samo je Crnogorki i dalje bilo drago što je ovjekovječila šaman-ceremonijal-majstoricu.
Razmišljala sam da je hipi-pokret prirodno stanje svijesti velikog broja stanovnika čudnog Albiona, gdje se čak i članovi kraljevske porodice liječe alternativnim metodama i najsrećnije trenutke života provode u gumenim čizmama. Britanci, ako bih uopštavala naciju, nemaju prenaglašenu poduzetničku žicu i žive za osjećaj slobode koji pruža duh ujedinjen sa prirodom. S obzirom na to da nemaju ni ugodnu klimu na svom Ostrvu, priroda sa kojom treba ujediniti duh često je blatnjava. Naučili su u tome da uživaju.
Isto tako vjerujem da potajno, odnosno 'duhom', uživaju i u recesiji. Prijaju im krize tokom kojih je neukusno patiti za materijalnim. Na umu imam određeni sloj ljudi, naravno, ali sloj koji čini brojnu armiju mira. Sloj koji osobinu da se neko 'previše trudi da se dopadne' smatra najžalosnijim stepenom neslobode.
Mladići sa polucilindrima, skinny pantalonama, džepnim satovima, lennonkama, maramama oko vrata, Windsor čvorom na kravatama neobičnih šara. Djevojke sa krznenim prslucima preko laganih istočnjačkih haljina i cvjetnim gumenim čizmama na golim nogama; na glavi – lanac od bijelih rada ili lisičja njuškica; kosa duga i zahvalna kiši što će je ufrčkati.
Atmosfera – very Glastonbury; muzika irska, škotska, Dirty Old Town na bis, pa opet. Da. U recesiji, opet je proradilo irsko, škotsko i sjevernoenglesko srce, romantično i divlje. I Irvine Welsh izvađen je iz naftalina. Natempirao je novu knjigu, Skagboys – zapravo pred-priču Trainspottingu – da izađe baš sada, kada je opet tako dobro imati to ludo keltsko prokletstvo u sebi. Jedva su čekali.
Šaman-žena, nakon što me je ukorila, brzim je trzajem ruke prema meni poslala paru neke tajne smjese koja se krčkala u peharu što ga je nosila sa sobom. Kunem se, od toga se trenutka bolje uklopih u Wedstock-film. Čak sam znala i tekst svadbene pjesme 'Go Lassie Go'. Radosno sam gazila preko preplavljenih polja (strawberry fields?) da dođem do pokretnog WC-a. Znala sam da ću ostati ugrijana sve dok budem plesala i pila čajeve. Ipak mi je bilo drago čuti da se, nakon što su se sa susjedne farme žalili na buku, slavlje nastavlja u dvorani čvrstog poda i krova, a ne ispod još jednog šatora. U svom indijanskom šatoru nisam kasnije ni mogla zaspati zbog poplave, pa sam vreću za spavanje odvukla nazad u trpezariju, postavila je na četiri spojene stolice, legla u nju i do jutra, iz vreće, posmatrala izdržljive Anglosase kako plešu, bez ijednog krika, bez nervoze, bez svađe, koja bi u taj kasni sat kod nas bila neminovna. Nešto prije šest ujutru,većina njih zaspala je naglo, kao pogođena pogledom meduze, uglavnom na stolicama, u sjedećem položaju, ogrnuti pačvork ćebetom ili krznom neke životinje. Di-džej se, poput koplja, zabio u naslon jedine sofe u prostoriji – glavom u jastuk, nogama još na podu.
Moja vigvam družina došla je po mene da me voze u London.
Negdje kod ružnih zgrada Wandswortha, Sintija reče: 'Pamtiću svaki detalj hipi-svadbe i na njoj ću duhom biti još nekoliko dana. Ipak, tako sam srećna što mi se tijelo vratilo u London.'
Jedna se stvar hipi-pokretu mora priznati: u opakoj konkurenciji sa brojnim drugim i drugačijim pokretima, koji, manje ili više otvoreno i agresivno, traže tvoju dušu u zamjenu za pripadnost – hipi-pokret traje i traje, generacijama; i uvijek ga se rado sjećamo, jer nam je dao slobodu, a nije nam tražio dušu.
Pa, možda ima nade za ovaj svijet.
Bonus video:
