Bivalo je nekad, od Alžira, preko Čilea i Argentine, da izbacuju ljude iz aviona iznad okeana. Najčešće su bili goli i drogirani, a zato što se dešavalo da tijela isplivaju, praksa je čak bila da im se teg ili betonski blok veže za tijelo pa da se tako „sigurnije“ bacaju. One koje su bacali sa tegovima u Alžiru su nazivali „Bigeardovi škampi“ po zapovjedniku tih operacija.
U Argentini, mnogim zatvorenicima je rečeno da ih puštaju, da neće više biti zatvorenici, da idu svojim kućama, samo da treba da se pelcuju i slobodni su čim se let završi. Kad ih pelcuju, odnosno, drogiraju, nesrećnici bi uz muziku igrali od sreće vjerujući da im se bliži sloboda, srećni što idu kući konačno.
Ali kad dođu iznad okeana, dovoljno daleko od obale, postaju potpuno pospani, a tamo gdje je okean dovoljno dubok, izbace ih. Polete ljudi u smrt umjesto u slobodu.
Vuelos de la muerte, ili na engleskom Dead flight, ili Let smrti, tako je nazvan njihov slučaj, akcija beskrupuloznih neljudi. U sjajnoj knjizi Eduarda Galeana koja nosi naziv Knjiga zagrljaja, skoro na svakoj strani, u svakom redu tih majstorski ispisanih vinjeta i kratkih priča, iza svake crtice osjeća se trag nepravde, i autorova potreba da ispriča šta se dogodilo sa ljudima. Bez patetike, beskrajno emotivno, on piše o ljudima koji su nestali, koji su nevini stradali ili stradali zbog ideala, ili slučajnosti. Koliko je koštala riječ, ili koliko je veliki bio strah. Puna knjiga svega, ali iz svake teme isplivava borba, pravedni gnijev i dug prema svima koji su otišli u smrt, ili u ovom slučaju pomenutom, onima koji su letjeli u smrt. Nije dozvolio da mnogi odlete u zaborav.
Sa iste strane svijeta, još jedan fantastičan pisac bavio se sličnom temom, Roberto Bolanjo, u svojoj knjizi “Amajlija” koja važi za najpoetičniji Bolanjov roman, „omaž poraženoj generaciji mladih pesnika, ali i uvjerljiv, neoboriv dokaz da književnost nije pobeđena“. Knjiga je kratka ali puna impresija i priča o piscima, torturi i strahu, kao i činjenici da ispod tog straha postojao je čvrst duh koji se ispoljavao kroz pjesme i priče. Bolanjo i ekipa nisu poklekli pred zlom.
Ono što zabrinjava je da Južnoamerikanci ne tvrde na prazno da su nepokorni, ne maltretiraju sve kao Crnogorci svojom bogatom istorijom, a imaju je na pretek. Oni djelaju, oni ne zaboravljaju, trude se da im se ne ponovi tako što ostavljaju traga o svemu. Kod nas, bliži se još jedna predsjednička inauguracija, a niko da pisne. Pisci imaju veće brige, patriotizam kamufliran u nacionalizam se isplati, apolitičnost se izražava u eurima, pljušte honorari i radna mjesta u savjetima, trulim i nepostojećim časopisima, intelektualci parazitiraju na budžetu.
Zato je lako zaboraviti sve slogane: „Nikad sam, uvijek svoj“, ili „Da živimo bolje“, jer tako je lakše tridesetogodišnji pad predstaviti kao let ka Evropskoj uniji i državu u kojoj zamijene bebe i pucaju na novinare, kamuflirati u lidera u regionu po pitanju bezbjednosti. Naši pisci, slikari, režiseri, „intelektualci“, ne ćute zato jer se plaše, nego zato što su oportunisti, zato što su se prodali u jednom trenutku sa svim što su stvorili, i sad se jave kad neko iz vlasti ubaci u njih žeton.
Zato će ćutanje naših istaknutih ličnosti i njihova tijesna saradnja sa režimom nekad biti veći pokazatelj stanja društva ovog doba nego njihova (ne)djela. Svaki aplauz koji upute intelektualci Milu na inauguraciji unaprijed je dobro plaćen. Kešom.
Bonus video:
