Sa istom odlučnošću se mora boriti i protiv terorizma i protiv uzroka terorizma“. Ova formula koju su prije deset godina nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. skovali lideri različiti koliko su to bili Havijer Solana, tadašnji generalni sekretar NATO-a i američki predsjednik Džordž Buš mlađi, valjanija je nego ikad nakon nedavne serije ubistava u Francuskoj.
Francuska država je uspjela da identifikuje i „neutrališe“ teroristu veoma brzo, iako dva ključna pitanja i dalje ostaju: Da li ga je trebalo uhapsiti mnogo ranije i da li je mogao biti uhvaćen živ? Sada francuska država treba da nastavi dalje. Predsjednik Nikola Sarkozi je bio u pravu kada je Mohameda Meru nazvao „monstrumom“. Međutim, Mera je bio naš monstrum. On je rođen, odrastao i izopačen u Francuskoj, baš kao što su i teroristi koji su izvršili napad u britanskloj podzemnoj željeznici u julu 2005. bili produkt britanskog društva.
Imperativ je, ne samo za Francusku, nego i za cijeli svijet, da shvati kako je jedan usamljeni čovjek uspio da cijelu zemlju gotovo nedjelju dana drži kao taoca. Izgleda da je jedini način na koji je Mera mogao da pronađe smisao svog života bio da ubije vojnike i jevrejsku djecu. Ubiti je značilo – i na najhladnokrvniji način bilo zamislivo - postojati.
Mnogi Francuzi u početku su se potajno nadali da će se dokazati da je ono što se desilo u Tuluzu i njegovoj okolini ponavljanje napada koji su se 2011. godine desili u Oslu i njegovoj okolini – da će se ispostaviti da je terorista proizvod ekstremne desnice. Mera je tvrdio da djeluje u ime fundamentalističkog islama; u stvarnosti, on je bio produkt jedne krvave i nastrane sekte. Kako može sitni delikvent, izgubljeno dijete francuske nacije, podleći terorističkoj mržnji bilo kog tipa?
Ubistva koja su se dogodila u jugozapadnoj Francuskoj reflektuju tri glavna faktora. Prvo, postoji bliskoistočno bojno polje koje se proširilo i na Avganistan i Pakistan. Ti problemi ne predstavljaju direktni uzrok napada, ali nisu ni puki izgovor. Problemi tog mračnog regiona u stvari predstavljaju naročito opasan okidač za otuđene mlade muslimane u Francuskoj.
Drugo, otuđenost je realnost mnogih francuskih muslimana, što je pogoršano ekonomskom krizom koja je rezultirala veoma visokom stopom nezaposlenosti među mladima – čime su naročito pogođeni muslimanski mladići i što usporava njihovu integraciju unutar Republike Francuske.
Konačno, pitanje identiteta u Francuskoj možda poprima ozbiljniju dimenziju. Je li puka koincidencija to što je Mera, porijeklom iz Alžira, odabrao da djeluje baš u momentu kada su Alžir i Francuska obilježavali 50 godina alžirske nezavisnosti?
Mera se vjerovatno nije osjećao ni kao Francuz, ni kao Alžirac. On je izabrao ono što je kod njega prolazilo kao muslimanski identitet. Međutim, to je bila izopačena, ekstremna, sektaška verzija islama. Lični problemi – odsustvo oca, odnosno povezane porodične strukture – vjerovatno su pokrenuli njegove probleme identiteta. On je tražio model koji bi mogao nametnuti neka pravila u njegovom životu i nije ga pronašao dok nije pronašao terorizam.
Suočena sa hororom Merinih akcija, francuska nacija je pokazala svoje jedinstvo. Time što je za svoje mete odabrao muslimanske i hrišćanske vojnike, kao i jevrejsku djecu, Mera je ojačao solidarnost zemlje koju je želio da podijeli. Međutim, to jedinstvo je nestabilno. Francuska Republika mora da povrati najvažnije izgubljene teritorije: otuđene i ranjive mlade ljude imigrantskog porijekla.
Ova tragedija nesumnjivo ide u prilog Sarkozijevoj kampanji za predsjedničke izbore zakazane za april. On je bio na čelu i postupao je odlučno i odgovorno. Politička agenda je, makar nakratko, usmjerena na bezbjednosna pitanja u kojima Sarkozi ima strukturnu prednost u odnosu na rivala iz redova socijalista, Fransoa Olanda. Međutim, kako je bivši britanski premijer Harold Vilson govorio, „sedmica je dug period u politici“.
Mnogo toga se može promijeniti prije prvog kruga izbora. Šta će najviše brinuti francuske birače dok budu glasali? Da li će ekonomski strahovi ponovo preovladati nad bezbjednosnom agendom? I da li će lični faktori dominirati, sa refleksom „bilo ko samo ne Sarkozi“ na jednoj strani i nedostatkom povjerenja u neharizmatičnog – i moguće nepripremljenog – Olanda.
Merini brutalni napadi su gorki podsjetnik da terorizam i dalje proganja mnoga društva. Bezbjednost se mora ojačati, a uzrocima terorizma se mora pozabaviti. I uskoro ćemo otkriti da li ovaj teroristički čin predstavlja samo tragičnu epizodu ili prekretnicu.
Autor je osnivač Francuskog instituta za međunarodne poslove (IFRI) i profesor na Institutu za političke nauke u Parizu; napisao je knjigu „Geopolitika emocija: Kako kulture straha, poniženja i nade oblikuju svijet“
Copyright: Project Syndicate
Bonus video:
