Jedne sam martovske nedjelje, dok sam studirala u Beogradu, otišla u posjetu Zorki Cerović, slikarki. Zorka i moja majka zajedno su odrasle, pa bi me Zorka ponekad nedjeljom pozvala na ručak. Tada je živjela i slikala u jednoj od ulica između Beograđanke i Slavije, u stanu koji je djelovao mnogo prostranije od svojih par soba. U mom sjećanju, taj stan ima kupolaste plafone i svodove umjesto pravougaonih vrata. Možda je to bio sasvim običan stan, ali...
Čim mi je Zorka – onako mediteranske kose i tena, razoružavajućeg osmijeha i šik-boemskog stila – prvi put otvorila vrata, čitavim se Beogradom razlilo proljeće. Odmah sam se zaljubila u nju, u njene slike zidina i prozora, iza kojih kao da se sakrivala moja studentska ‘sveta šalica’: baš ono nešto što mi je u tom trenutku nedostajalo za potpunu sreću. Zaljubih se i u njeno nedjeljno pečenje: lignje sa krompirom. Poželjeh što prije da diplomiram, pa da postanem Zorka; da iskopiram njen život, negdje na – tada drugačijoj, spokojnijoj – planeti; a najvjerovatnije u Beogradu.
‘Gdje misliš da ćeš živjeti kada završiš fakultet?’ pitala me je.
‘Još uvijek nisam sigurna,’ glumila sam pred njom svjetsku mladu ženu sa neograničenom mogućnošću izbora, dok sam u sebi planirala samo Beograd, i to Ulicu Proleterskih brigada.
‘Štogod da odlučiš,’ rekla mi je, ‘nemoj se vraćati u Crnu Goru, ako baš ne moraš. Posle Beograda, možeš samo dalje, u Rim, pa iz Rima - London ili Njujork.’
Odlučih da će biti k’o što Zorka s’jetovaše.
Onda se Beograd prekonoć smračio. Kao da ga je sam poglavar podzemlja prokleo da se izvrne poput mrtve ribetine i pokaže svoj bolesni trbuh.
‘Nemoj ići na Ušće, na miting,’ rekao mi je otac dok su svi još mislili da je Slobo naš Gorbačov. ‘Taj će nas Milošević sve upropastiti. I diplomiraj što prije, vrijeme je da svako ide svojoj kući.’
A kući, u Crnoj Gori, tada je izgledalo najzdravije. Događale su se reformske snage, marka-dinar 1:7, taj odnos nikada neću zaboraviti. Budile su se zdrave ambicije, da se otvore bolnice, pozorišta, fabrike. Privatne škole.
Prije nego što sam diplomirala, pitala sam svoje kolege, studente u Beogradu, od kojih su mnogi bili Beograđani, zar ne misle da je ‘ovaj Ante Marković fenomenalan?’
Rekli su mi da ništa ne kapiram, da je on još jedan ustaša. Studenti su mi to rekli; isti oni koji su mi preporučili Fukoovu ‘Istoriju seksualnosti’, Kortazarove ‘Školice’, Borhesa, Kanetija, Darela; mnogo prije najnovijeg talasa ‘kultnosti’ ovih filozofa-pisaca.
Zaista je bilo vrijeme da se vratim kući.
Kući, nastupile su godine cvjetanja LSCG-a, Prevalisa, godine mitinga užarenih od mladosti i ljubavi; vjerovala sam da je Podgorica bolji izbor od Rima, Londona ili Njujorka; vjerovala sam da ćemo se izvući; ma, naravno da ćemo se izvući. Bili smo srcem u svemu. Izvući ćemo se i najbolje ćemo proći; bićemo obećana, mala zemlja u EU, off-shore zona, ka’ Monako...
Nismo se izvukli, a ko zna i kad ćemo; štaviše, gledamo ostalima u leđa.
Ipak, kadgod pomislim na tih par godina nade, u mojoj je glavi proljeće. I u nozdrvama mi je proljeće. I, eto, to me je držalo za Podgoricu. Trenutak kada se po gradu prosipa proljeće.
Život me izvlačio iz Podgorice, vukao na sve druge strane, samo ne tamo, a ja sam se vraćala zbog mirisa trenutka kada proljeće - uvijek na velika vrata, pa neće valjda krišom, na mala vrata - ulazi u naše živote u tom, inače, nemojmo se lagati, ne mnogo značajnom gradu.
Ipak završih u Londonu, gradu bez pravog proljeća, kako sam vjerovala – do ovog februara.
Ovdje gdje sunce nikada ne dostiže zenit (taman mu bude nadohvat ruke, ali ups, gotovo, mora se već krenuti na zalazak), ljudi, ipak, u martu, aprilu, počnu sebi i djeci izložene djelove tijela mazati kremama sa visokim zaštitnim faktorima. Glumataju da im je prevruće, da vole vjetar i kišu, da ih zapadno ‘sunce’ zaslepljuje dok voze kući s posla, da ne podnose to, oni su potomci Vikinga, vole težaštvo. Tješe se jer žive u zoni sivog neba. Ja sam počela da im se izdirem da će postati bolesni, ružni i rahitični ako se nastave plašiti sunca. Ne dam im da se mažu zaštitnim faktorima; uzimam im djecu kao da sam socijalna služba, i držim ih na suncu, bez kreme i šešira.
Odjednom, krajem februara, dok je na čitavoj sjevernoj hemisferi još uvijek zvanično sred-zima, po Londonu se prosulo sunce, tri dana zaredom! Prognoza: 16 stepeni; feels like 20!
Znamo da neće potrajati. Znamo da ćemo iskijati ovo ‘proljeće, čak i u februaru; 29-tog, ili bilo kog drugog.’ A još nije ni mart, niti april, pa da se panično moramo sklanjati sa ‘prejakog’ sunca. Znači, divljajmo! Kratki rukavi, bose noge, gornji dio kupaćeg, lasersko prženje dlaka, sunčanje u parkovima, čuđenje u pogledima upućenim čudovištu.
To čudovište sam ja.
Jer ja i dalje ne skidam svoju parku koju nose Eskimi na -40, da im se krv ne zaledi. Ja ne vjerujem ni kožnoj jakni u londonskom februaru, a kamoli kratkom rukavu.
Ipak, pobijeđena, u neko doba dana skidam parku sa ramena. Pobijedio me je miris, ne temperatura; mogu ja otrpjeti u jaknama sve do 35 stepeni.
Ali miris pravog proljeća uvjerio me da ovim iznenadnim sunčanim danima moram dati šansu. Doduše je proljeću u Londonu dodat sveprisutni začin gradurine, a to je curry. Osjećam ga čak i kroz preuranjeni cvat trešnje. Ne smeta mi. Skitam bez cilja; odnosno, sa ciljem da nigdje ne ulazim gdje ni sunce ne može ući.
Ponovo imam onaj osjećaj koji me podsjeća na sadržaj priča iz Njujorkera: sve je moguće, sve je moguće, a na kraju ‘balade’, zapravo se ništa nije desilo.
London je grad u kome sam, nakon Podgorice, provela najviše godina; više nego i u Beogradu i u Zagrebu. Stoga mu, kao i onomad Podgorici, poželjeh da uspije, da preživi, da se izvuče, da bude off-shore zona, ka’ Monako...,
Po mekanom se vremenu roje mekane misli. Simpatična pojava, jer neće potrajati. Kad bi potrajala, ljudi bi počeli željeti ili više od toga; ili nešto potpuno suprotno, mračno. Hedonizam je lijep samo ako mu je rok ograničen, inače rađa nezadovoljstvo, apatiju. Nikada nisam srela osobu koja neprekidno živi procvat ideologije hedonizma (kako je savremenu ideologiju nazvao Slavoj Žižek), a srećna je pri tom, i ispunjena. Ja priželjkujem vladavinu ‘ideologije balansa’.
Na krilima varljivog proljeća dočekah i četrnaestu godišnjicu braka. E, tome se nisam nadala, baš kao ni ovom blagom februaru. Kada sam, već u prvoj nedjelji braka, imala i prvu bračnu krizu, majka mi reče: ‘Prvih 20 godina braka su najteže.’
Pomislih da je to samo ‘za-ne-daj-bože’ crnogorska mudrost; jedna od onih izreka koje rade protiv uroka, da bi se dobio sasvim suprotni krajnji rezultat.
Međutim, istina je!
Jedan naš splitski prijatelj, koji je sticajem okolnosti sa nama proslavljao godišnjicu, reče da bi se u našem slučaju godine ‘tribale duplo računat, ka’ staž mornarima u ruskim podmornicama.’ .
Kad smo već kod brakova i ranog proljeća (koje će proći, evo već prolazi, dok kuckam; vratiće se na ramena njeno veličanstvo – Parka), u zgradurini su u stanovima pootvarani prozori i balkoni, pa se da zaključiti da u svakom braku godine treba duplo računati.
Ovih dana, odnosno noći, kada napokon stignem da izbacim smeće, iz okolnih stanova čujem povišene glasove, da ne kažem – riku. Vrišti dječurlija, tinejdžeri, muževi i žene. Komšinicu, Engleskinju, visoku, elegantnu ‘damu sa karijerom PLUS dvoje djece’, koja uvijek u liftu izgleda kao da bez prevelike muke sve konce drži u rukama, čuh kako se balkanskom frekvencijom izdire na ukućane, nakon čega se onda oni izdraše na nju.
‘Yes!’ pomislih, dok sam polagano spuštala vreće sa smećem u kante za reciklažu, i inu trulež, da bih se što duže naslađivala zvukovima iz porodičnog života nebalkanskog porijekla.
Muzika za moje uši.
Bonus video:
