Lako je meni da živim u Londonu. Ja mogu – ta-ta-ta-tiii-raaa! - često, pet puta godišnje, iz njega da pobjegnem u ‘naseobine nižeg stepena stresnosti’ (politički korektan naziv za 'sela'?), na luftiranje respiratornih puteva i pražnjenje mozga.
Ili to, ili svakodnevno opijanje, tokom cijele zime.
Probala sam i opijanje, ali, ljudi moji, razboljeh se nakon samo dva dana vina i džin-tonika. A nisam ni pila k’o smuk. (I, da li je smuk zapravo blavor?)
Muž je birao vina. Donosio mi je Cepparello, Brunello (‘Brunello di Montalcino’, da mu se zna pedigre) i još druga –ello –ello vina. Osjećala sam se poput Beatriče; svako je vino zvučalo kao Danteov mini-sonet, meni posvećen; tonula sam noću u tupavi, slatki sanak, ali samo do tri ujutru. Sjetih se jedne od ‘životnih istina’ Nore Efron: ‘To što vas budi u tri ujutru nisu brige nego ona druga čaša vina.’
Pređoh na džin; Hoxton gin, koji mi je Tea iz grupe petkom preporučila. Ta vrsta u sebi ima grejpfrut, rekla je, što je lijek za poljoprivrednike krvne grupe A. (C’est moi.) Međutim, prećutala je dominantno prisustvo kokosa u Hoxtonu, moja draga Tea, pa se namučih: kao da sam, direktno iz blendera, pila gorke čupavce.
Nego, vratimo se bježanju, respiraciji i meditaciji, prije nego što ovaj tekst, sa svojim promilima alkohola u sadržaju, ne prešiša i Karverove priče.
U februaru, engleske škole opet imaju kratki raspust. Može se malo uteći iz gradurine na neku značajniju nadmorsku visinu. Pristajem da me odvedu (muž i djeca) gdje god su zamislili, Naravno, odvode me na skijanje, na skoro dvije hiljade metara, gdje ću prvih nekoliko noći, zbog istanjenog vazduha i nesanice, kružiti po hotelskoj sobi kao šišmiš po tavanu.
U pravu je Alison Moje: ‘Kako zima ubija.’ Slušam je na iPodu, tokom cijelog leta prema njemačkom govornom području.
Slijećemo u Minhen. Vanjska temperatura - minus deset. Ipak, manje je hladno nego u Londonu. Tamo smo se smrzavali na plus četiri. U Londonu je fraza ‘but it will feel like...’ neizbježan dio vremenske prognoze. Na primjer: ‘Maksimalna temperatura biće sedam stepeni, ‘but it will feel like’ - minus tri.’ Zbog vlage sa zubima od inja i dahom od istočnjaka, iz Sibira.
Sa minhenskog aerodroma imam još jedan utisak: aerodromska hrana tak’ dobro ‘zgleda!
Ne znam zašto ovo u sebi pomislih zagrebačkim naglaskom. Valjda zato što se oni, Zagrepčani, baš srdačno znaju oduševiti friškim pecivom osebujne napuhnutosti. Puff-đevrek, posut kilom bundevinih sjemenki, popunjen krem-sirom, svježim kao kajmak koji mi je baka micala sa vrućeg mlijeka i hladila u frižideru, prošaran sitno nasjeckanim vlašcem, u dva zalogaja istopio mi se u ustima. Poželim da vlasnicima aerodromskog lanca štandova sa pecivom i sendvičima predložim otvaranje podružnice u Londonu. Već vidim redove Londonaca ispred ‘MAB’-a, što bi bio akronim za ‘Munich Airport Bakery’: škrto čavrljajući na sibirskom vjetru, čekaju satima da kupe svoj krafnasti dragulj ispečen po receptu starih Bundes-domaćica, sa zavrnutim rukavima i vječito brašnjavim, nažuljanim, dlanovima.
Eh, nema više Bundes-domaćica ni u srcu Bavarske, nemojmo se zavaravati. Ali, na minhenskom aerodromu, njihovi su pekarski recepti i dalje ispoštovani. Sicher!
Iz Minhena, tri i po sata putujemo na finalno odredište: Arlberg, austrijski ski-centar, mali zlatni rudnik koji Austriji godišnje donosi mnogo više novca nego čitava obala Hrvatskoj. I tamo se dobro jede. Austrijanci više od Njemaca obraćaju pažnju na detalje, pa im je kuhinja bolja. Rekao nam to Zlaja, vozač, naš čovjek u Bregencu, svakoga vozio iz Minhena ili Ciriha do Arlberga, i obratno, ma nema koga nije: Brajana Adamsa, Deripasku, Anistonku, Falka, pokojnoga... bolje bi bilo da je Zlaja i nastavio da ga vozi.
Mene više interesuje priča o hrani. Ionako već neko vrijeme na porodična putešestvija gledam kao na mogućnost uživanja u jelima koja ja ne moram spremati. Kada je napolju snijeg od tri metra, prirodno je jesti štrudlu od griza, zar ne?
Staviše mi jedno parče štrudle u tanjir, ha-ha-ha; srećom ostatak porodice lovci su, opšte krvne grupe, vole uglavnom meso, pa dobih četiri štrudlice od griza. Poslije toga, pita od jabuka. A ne skijam. Nema veze, sve će to London istopiti. London je jedino mjesto na planeti gdje se ne gojim, zato jer u Londonu ja kuvam (dok se ne dokaže suprotno). Po tome znam da mi je London sada dom.
Možda jedino brat jordanskog kralja i ja ne skijamo u Arlbergu. Mi smo dotakli dno skijanja. Ja sam u ovim krajevima poznata pod kodnim imenom ‘Dejvid Bouvi’, jer sam osam godina, svake godine, svim instruktorima iz ski-kluba Arlberg, govorila da sam ‘absolute beginner’.
Muž mi je kupovao opremu, tako profesionalnu, da bi mi na njoj sigurno pozavidio Jure Franko, koji je olimpijsko srebro u Sarajevu osvojio skijajući bez kacige. Na meni: aerodinamična kaciga sa opakom maskom, slalom-štapovi, carving-skije. Ljudi su me sa strahopoštovanjem mjerkali po liftovima. Sklanjali su mi se sa vrha staze, propuštali me da krenem prije njih, da bi vidjeli magiju stila i prašinu speeda neke samozatajne ‘Janice’, koja je, ipak, na kraju krajeva, nakon dugog dvoumljenja i razgovora sa trenerima, odabrala drugu karijeru - recimo biznis - a ne skijanje.
A onda bih, na razočaranje okupljene publike, počela da plužim, klizim i psujem po brdu. Psovala bih ‘proklete Čirikahue’. To bi u meni proradio otac koji mi je u kolima stalno govorio da pogledam pozadi idu li Čirikahue, Apači koji napadaju u velikim grupama, s horizonta. Tako je zvao skupinu auta što bi se iznenada pojavila na cesti, taman kad bi on htio da se isparkira; a do tada na ulici žive duše ne bi bilo.
Jednom sam, nakon prilično dobro odrađene staze, na kraju piste izgubila kontrolu i sudarila se sa instruktorom koji me je čekao u ravnici - radostan, nasmiješen, htio čovjek da me pohvali – prije nego što sam ga pokupila sa snijega, odbacila u zrak, a on se dočekao koljenima na moja leđa.
Sigurna sam da i brat jordanskog kralja ima neku sličnu priču. Sada nas dvoje fino čitamo knjige pored kamina. Ja sam odlučila da, u prirodnom okruženju štiva, opet pročitam ‘Čarobni breg’; kraljev brat čita VS Naipaula.
Kada mi dosadi prezagrijani hotelski vazduh, odem na druge sniježne aktivnosti, koje ove zime dobijaju na popularnosti: cross-country skiing (Langlauf, jawohl!), i hodanje po dubokom snijegu sa drškom od teniskog reketa na đonovima čizama. Za ovo drugo vjerovatno postoji kraći naziv. Izgleda budalastije od skijanja, ali nije opasno. I ne goji. Valjda je i zapadnom svijetu više dosta avanturističkih odmora.
Od kada živim na zapadu, cokćem jezikom svaki put kada pročitam ili čujem da je nekog mladog zapadnog avanturistu u nekom kanjonu, planinčugi, džungli, ispod okeana, u posjeti kanibalima, presrela smrt. Svi se uzbude. Prave se filmovi o tome. Zar je stvarno mislio da će dočekati duboku starost? Doduše, i napredovalo se zahvaljujući ljudskom ludilu, ali, hvala lijepo, imam djecu i neke vesele planove za starost. Mislim, nisu mi nešto ni nudili da divljam, ali, reko’, dosta mi je avanturizma još od vremena kada me u svijest lupi činjenica da sam nekim čudom preživjela razne dogodovštine. Na primjer: neznani broj vožnji do mora sa vozačima koji su trasu Podgorica-Budva prelazili za 40-ak minuta ‘onoga vremena’, i to glave okrenute u smjeru suprotnom od vožnje, da bi mogli žučno raspravljati sa društvom sa zadnjeg sica.
Kad, eto ti ga, na: dva dana prije nego što smo otišli, napadao snijeg, granulo sunce, holandskog princa zatrpala lavina. Skijao off-piste. Za sada je još u komi. Ispada da u Arlbergu zimuju sve sami prinčevi i princeze. Šta ću, sezona je, pomiješalo se avanturističko građanstvo i plemstvo. I još jedan anonimni skijaš nastradao je u lavini: za njega, ili nju, ne znaju ko je – tu osobu nisu uspjeli otkopati, a niko je nije još prijavio kao nestalu. Grozna smrt, usred uživancije po djevičanskom snijegu.
Natrag u gradurinu, brzo.
Ovoga puta, dok letim slušam ‘Heroes’. Dejvid Bouvi.
Bonus video:
