Bježim iz kuće i tražim najbolji pab za pisanje.
Pab ‘cool’ reputacije, smješten odmah do škole, zaista je cool nakon što ode i posljednja grupa ispijača prve ili druge jutarnje kafe. Ma, nije ni cool, nego je otvoreno cold. Freezing! Vlasnik štedi na struji, pa poslije devet ujutru gasi radijatore, i onda se mi - pisci, biznismeni i računovođe bez kancelarija - smrzavamo i kuckamo po tastaturi u rukavicama bez prstiju, kao što to onomad praktikovaše Miodrag-Bule Bulatović koji je volio da piše u nezagrijanim prostorijama (pričali su mi o tome).
Vlasnik cool paba italijanskog predznaka, štedeći na struji štedi na osnovnom pravu gosta: uvjerenju da se tu možeš osjećati kao kod kuće. Još bolje nego kod kuće.
Ubrzo, iskopam jedan dobro locirani, topli pab, čiji se vlasnici prave da su Grci i da je to grčki restoran. Stalna postavka za ručak: musaka i salata sa crnim maslinama i feta sirom. Ipak, Albanci su, čujem ih dok međusobno razgovaraju ispod glasa. I oni njuše moje kučko-kastriotske čestice, pa me vole i ugađaju mi. Prave mi dobar soja latte, zgusnut i suv. Dvije funte, a uz topli napitak dobiješ koliko ti duša ište kolačića s bademom – što je, opet, ugodni, mediteranski detalj.
Bježim iz kuće jer ako ostajem kući da pišem, i riječi na papiru kao da navuku papuče i bade-mantil. Ostajući kući, u stvari, potpisujem ugovor sa stvarnim životom da ću se saplesti o svaku kučicu koju mi postavi. A u tom će mi saplitanju mozak prvi nastradati.
Ako ostajem kući, izazivam i bračnu raspravu. Bračna rasprava doseljenika ista je kao i bračna rasprava u majci-zemlji, samo, možda češća, zbog veće upućenosti bračnih partnera jedno na drugo. Kao i sve rasprave, i ova se može sumirati rečenicom (koja bi bila odličan naslov eseja na tu temu):
Od mace do čudovišta za manje od 60 sekundi.
‘Maco,’ kaže muž, ‘mislim, u posljednja dva teksta čitaocima priznaješ da sjediš u dnevnoj sobi, gledaš kroz prozore i smišljaš kako da im preneseš svoj doživljaj gledanja kroz prozore. Ne znam, to mi malo mračno zvuči, ako te interesuje moje mišljenje.’
‘Maco,’ odgovaram, ‘Prust je dvadeset godina pisao jedan isti roman iz kreveta, čak ga nazvao ‘U potrazi za izgubljenim vremenom’, pa je sad genije.’
‘Mislim, ipak, maco, pominjanje Prusta kao odgovor na moje zapažanje...‘
‘On mi je prvi pao na pamet...’
‘O, pa ti si ambiciozno čudovište! Onda nemoj u tekstovima sebe nazivati doseljenicom. Imaš ju-kej državljanstvo, živiš na lijepom mjestu, djeca ti idu u privatne engleske škole, nemaš ti doseljenički život.’
‘Imam doseljenički život dok god sam Oldža Nezvik.’
‘Ja sam ih, bogami, naučio da lijepo izgovore Kne-že-vić.’
Ili: dok mi god žene iz regiona, koje susrećem po svijetu, daju savjete poput: ‘Nemoj podizati djecu kao auslandere. Mi smo iz prokletih krajeva svijeta, neka nam barem djeca odrastaju kao domaći na zapadu.’
Ili: dok god samo muž i ja - svako na svoj način, ali ja na onaj težački način, koji zahtijeva veliki fizičko-kondicioni angažman - glumimo selo iz izreke ‘Potrebno je čitavo selo da bi se podiglo jedno dijete’.
Muž ne misli da je težački način ‘big deal’. Nije ga iskusio na svojoj koži. Ali nisam ni ja na svojoj koži iskusila zarađivanje za ‘ne-doseljenički’ život u gradurini, za finansijsku sigurnost djece; mada, u tajnosti vjerujem da je njegov način lakši; da je njegov krst lakše nositi.
Tako se, već u trideset-prvoj sekundi razgovora maca pretvara u čudovište. Veličanstvena alhemija braka.
Da bih je izbjegla, hitam kroz park, vukući kompjuter u torbi drečavih boja, koju, u okviru dobrotvorne akcije finansiranja škola u Africi, ispletoše žene iz Kenije, pa smo sve mi londonske majke bile ‘oduševljene’ da je kupimo. Odlazim u pab, da pišem.
Da, ta torba, recimo. Nisam doseljenica kada treba rasprodati te torbe iz Kenije. Treba im što više majki iz škole da pomognu oko finansiranja projekata u Africi. Onda sam i ja Ol-ja, fino-Kne-že-vić. Mnoge majke obećaju da će učestvovati u projektima, pa šmugnu negdje ‘da rade’, a ja ‘samo pišem’, čemu se podsmjehuje i ona majka koja ‘redekoriše stare stolice’, s prolaznim vremenom: jedna stolica godišnje.
A pisati se, kao što već rekoh, može i iz kreveta, odakle se i remek-djelo može skovati! (‘Eh, kakvo tek ja remek-djelo imam u glavi,’ čuh od mnogih, ‘ali nikako da odvojim vremena da ga izbacim na papir.’)
Samo me moji kvazi-Grci razumiju. Ništa ne pitaju, prinose kolačiće.
U neko doba osjetih da mi je potrebno noge malo da protegnem. Kompjuter sam zaključala, s povjerenjem ostavila u ofisu grčkog pab-restorana. Napolju, saobraćaj se nakratko zaustavio da propusti par policijskih motora. Ništa neuobičajeno nisam primijetila. Nikakvu frku. U stvari, tih sam se motora sjetila tek poslije, kada sam se vratila kod ‘Grka’. Rekli su mi da je premijer Kamerun došao u posjetu ‘St. Mary’s’, državnoj školi preko puta, da u obnovljenoj školskoj biblioteci učenicima nižih razreda pročita par priča i porazgovara sa njima o važnosti čitanja knjiga. Kako, zašto, je li neka kampanja u toku, priprema za izbore? Nije, samo su ga vidjeli kako ulazi u ‘školsko’, a svrhu njegove posjete saznali su ‘tu, s ceste, od Indijaca koji prodaju slatkiše i novine’.
Kako ga propustih? Neprijatno mi je da ga sada uhodim i ‘neobavezno’ pogledujem kroz prozore (opet ti prozori). A i ako ga snimim, šta da uradim? Da mu mahnem kompjuterom u znak raspoznavanja? ‘Živjeli podržavatelji pisane riječi!’
Neka, dovoljno mi je, za sada (ambiciozno sam ja čudovište) da je premijer tu, preko puta moje nove ‘kancelarije’. Auslander, doseljenik... pa to je bila samo trenutna dijagnoza: samo jedan od uglova gledanja na život.
Ipak ga ulovih kada je odlazio. Čitavih je pet minuta stajao na kapiji od škole, pozdravljajući se sa učenicima, nezaštićen od kiše, samo u odijelu, bez šala i mantila.
‘Stavite čovjeku bar kišobran iznad glave,’ prošaputah iza stakla.
Prehladiće, bogami.
Bonus video:
