Uvijek sam smatrao da nemaštovit čovjek ne može biti pisac. Zapravo može, ali ne i dobar pisac. Mašta u sadejstvu sa stilom, naracijom, radnjom, atmosferom, likovima daje ono „nešto“ knjizi koju zavolimo. Osnovna težnja pisaca francuskog klasicizma sastojala se u devizi: dopasti se i dirnuti publiku. Nije li to odvajkada bio, uz neminovne modifikacije, cilj svakog ljudskog stvaralaštva?
Nikola Nikolić je mladi crnogorski pisac. Napisao je roman „Čvor“. Nikola je student Fakulteta političkih nauka u Podgorici. „Naše“ dijete. Piše o „našoj“ stvarnosti. „Našim“ naravima. Ispisuje stranice upečatljivo, uzbudljivo, nesputano. Vješto odlaže rasplet, održavajući napetost radnje. Prenosi žive dijaloge, autentične, kao što su autentični i likovi koje gradi. Piše iskreno, kao što mladosti priliči.
A zrelo, s nekom dozom neobične vremešnosti za njegove godine. Nikolin roman mi se dopao. Ne samo zbog talenta koji posjeduje. Niti zbog potencijala koji se naslućuje. Ni zbog nenametljive hrabrosti koju ispoljava. Već zato što Nikolu doživljavam kao najljepši izraz određene duhovnosti. Duhovnosti posebne manjinske strukture. Ali ne po nacionalnom ili vjerskom ključu. Već po intelektualnoj, etičkoj, vredonosnoj osobenosti. Crna Gora ima takvih pojedinaca.
Svaka generacija ih je imala. Svaka regija, grad, selo. Svaki društveni sloj. Za njih se obično kaže da ne pripadaju svom okruženju. Da su ga prevazišli. Da se ne snalaze najbolje. Da su stranci na svome. Da su neshvaćeni kod kuće. Da su kao Bodlerovi albatrosi „tlu nevični, a džinovska im krila smetaju da kroče“...
Nije u pitanju sindrom „ukletog pjesnika“. Više je riječ o specifičnoj vrsti opstrukcije „boljeg“, na crnogorski način. Nema strategije i sistemske podrške u obezbjeđivanju trajnih uslova za ispoljavanjem nadarenih, za kreativnu razonodu pučanstva i za „podizanjem svijesti“ ljudi. Kulturna dešavanja se organizuju po principu: hljeba i igara - sezonski i stihijski.
Kafanske zabave, svadbe i sahrane - čine uobičajenu društvenu „ponudu“. Uljudnost, pristojnost, umijeće finih i pametnih ljudi - na kraju se prepusti njima samima. Kao incidentni slučaj. Dok ih ne prepoznaju „na strani“... U makazama pogubnih devedesetih godina isječene su i pokidane osjetljive niti civilizovanog razvoja crnogorskog društva. Kreira se ambijent nepomirljivih suprotnosti.
Poškropljen populističkom politikom, pljačkaškim mentalitetom, religijskom zatucanošću, nezdravom ambicijom i pizmatičnom samoživošću. Nikako da ovdje zavlada trend umjerenosti. Umjerenosti u stavovima, u očekivanjima, u bogaćenju, u političarenju, u ljubavi...
Afera Telekom je drastična ilustracija nezajažljivog bogaćenja na račun pokornih građana. Javnost očekuje adekvatan odgovor tužilaštva i sudova. Po ko zna koji put... „Slučaj Nikolaidis“ odražava suštinsko razmimoilaženje i nesaglasje oko nultne vrednosne tačke: dokle će se ukazivati na nepočinstva drugih, koja „ti drugi“ nikako da prihvate kao takva i dokle će se ignorisati ta ista nepočinstva kod „naših“, koji ne pokazuju preveliku želju da pospreme u sopstvenom dvorištu? Ili da postavimo još nekoliko pitanja, koja imaju smisla u lokalnom kontekstu, jer se u nekim srećnijim društvima podrazumijevaju.
Ko u Crnoj Gori ima „moralno pravo“ na kritičku isključivost? Koja (parlamentarna) politička partija u Crnoj Gori ima moralni kredibilitet da govori o poštenju i časti? Da li će ovo društvo postati bolje prostom smjenom vladajućih i dolaskom na vlast opozicionih struktura? Da li se većina naših glasača opredjeljuje prema džepu ili prema nacionalnoj pripadnosti?
Da li baš svi zahtjevi za poštovanjem vjerskih, jezičkih i manjinskih prava odražavaju želju za dostizanjem visokih demokratskih standarda ili se neki mogu podvesti pod umiven demokratski izgovor za cijepanje građanskog tkiva i labavljenje državnog okvira?
Da li su korupcija, krimininal, lopovluk i nepotizam opasniji po naše društvo od nacionalizma, šovinizma, vjerskog fanatizma i patološke mržnje prema svemu crnogorskom, srpskom, albanskom, hrvatskom, muslimanskom?
Zar sve te pojave nisu podjednako podložne kritici? Ma od koga dolazile. Borba za pravednije i humanije društvo stvar je društva u cjelini, s posebnom odgovornošću vladajućih subjekata, ali i svakog građanina ponaosob. Nedavno mi je iz jedne egzotične destinacije pisao Puro, Crnogorac od malih nogu, veliki putnik i humanista:
Ne mogu ti opisat' kakva je ovo zemlja, Kole! Priroda im je išla na ruku. Sve im je blizu. Nema ih mnogo. Sve imaju što i mi, ama mi nemamo ništa što i oni! Gradovi su im upakovani ka' puce! Široke ulice, ozelenjeni bulevari, umivene fasade nevelikih zgrada, kuće sa cvjetnim baštama, raznoliki kulturni i zabavni sadržaji.
Na plažama nema plastičnih ležaljki, a obodom su fino ušuškani restorani, kafići i terase, bez vašarišta i glasne muzike. Sve što je napravljeno pri obali ne prelazi dozvoljene gabarite, pristupni putevi su odlični, parkinga dovoljno. Puca prostor na sve strane. Imaju dva ski-centra kojima upravlja država.
Snijega ne može da fali, topovi na svakoj stazi, žičare, gondole, raznovrsna ponuda, normalne cijene - na sve se mislilo. Građani vole svoju državu i listom navijaju za reprezentaciju u svim sportovima. Raduju se malim stvarima, voze bicikla i štede energiju. Političari se ponašaju racionalno i odgovorno. Umjetnici, naučnici i mladi mogu da traže što 'oće - drže ih ka' malo vode na dlanu.
Novih bogomolja ne grade, održavaju i poštuju one što imaju. Škole su im ka' galerije, a bolnice ka' hoteli s pet zvjezdica. Svaki grad ima bazen, bioskop, pozorište, dom kulture, izviđački odred i ekološki park. Kad nekoga uhvate da krivolovi ili bespravno sječe šumu, obavezuju ga da volontira godinu dana u očuvanju reda i zakona. Da ne povjeruješ...
Crna Gora sazrijeva za novi početak. Nedavni protest uliva nadu u neke „nove klince“ i drugačiji pristup rješavanju problema. Ne dozvolimo da Nikola bude paradigma neizvjesne budućnosti cvijeta crnogorske omladine.
Nikoli i sličnim njemu treba dati šansu da se iskažu. Da razviju talenat kako zaslužuju. Treba dati priliku tom manjinskom, plemenitom, ponositom, građanskom duhu da preuzme poluge društva. Da postane baština većinske Crne Gore. Na dobrobit svih nas. Bez obzira na ono poznato: Alo, znaš li đe živiš? Crna Gora je to...
Bonus video:
