Prošle su sedmice hrvatski mediji prenijeli interesantnu analizu ekonomiste Dejana Kovača, inače postdoktoranta sa Univerziteta Princeton. On, između ostalog, kaže da su u posljednjih 25 godina dva politička aktera u Hrvatskoj - HDZ i SDP - uspjeli transformirati zemlju iz nekada vodeće ekonomske sile u Evropi (za vrijeme SFRJ) u državu koja se nalazi na samom dnu Evropske unije, uz bok Bugarskoj i Rumuniji. Kovač dodaje da bi Hrvatska mogla nestati, ali ne nestati s lica zemlje u doslovnom smislu, nego u smislu ekonomskog suvereniteta - kupit će je strane zemlje! Taj proces je već napola gotov, zaključuje on, te dodaje da su isti strukturni problemi prisutni u svim zemljama regije.
Kako je Hrvatska dospjela u tako nezavidnu ekonomsku situaciju? Prvo, kriminalna privatizacija, potom manjak strukturnih reformi, nepotizam, korupcija i zapošljavanje u svim segmentima društva preko političkih veza. Prvi strukturni problem prema njemu je netransparentna privatizacija, gdje je kapital preko noći dospio u ruke pojedinaca. U tom procesu politika je odigrala ključnu ulogu jer je vjerojatnost dobivanja kapitala više korelirala sa stranačkom pripadnošću nego individualnom poduzetničkom kvalitetom. Kovač tvrdi da je to kolektivna odgovornost svih koji su bili na vlasti u posljednjih 25 godina, dakle i HDZ-a i SDP-a, jer ako se vjeruje u hipotezu da je privatizacija isključivo produkt HDZ-a, onda ih je dosad SDP trebao pravno procesuirati. Drugi strukturni problem je posljedica prvog - zapošljavanje preko političke podobnosti, a ne stručnosti. Ovo je posebno izraženo u javnom sektoru, ali, nažalost, i u privatnom.
I HDZ i SDP su u Hrvatskoj sa svakom novom garniturom zapošljavali svoje ljude u državni sektor koji je rastao iz godine u godinu. Budžetski deficit postao je s vremenom toliko velik da se prelio u javni dug, pri čemu je veliki dio od 80 posto duga otišao na plate političkih podobnika, kaže on. Privatni sektor devedesetih dopao je u ruke “političkih kapitalista” koji su zapošljavali manje kvalitetne menadžere u vlastita preduzeća, dodaje i pri tome apostrofira Agrokor. Kapital u krivim rukama i loša politika zapošljavanja proizveli su vrlo nizak nivo produktivnosti, a sve je to potom rezultiralo time da su politički povezana privatna preduzeća uvijek mogla ići s dumping cijenama. Kovač je tom prilikom citirao jednog mesara iz Slavonije koji je rekao da neće ljudi kod njega kupovati svinjetinu samo zato što ga vole kada je u Konzumu cijena puno niža. Upravo na taj je način Agrokor bukvalno uništio ogroman broj stočarskih i poljoprivrednih objekata u Slavoniji i šire u posljednjih dvadesetak godina te doveo do smanjenja ekonomske aktivnosti, a samim tim i do iseljavanja. A građani Republike Hrvatske ne mogu živjeti od velikog hrvatstva ako nemaju za život, zaključuje on.
Kada se sve to zbroji, dobije se današnji dug Hrvatske od 80 posto BDP-a koji proizlazi iz kriminalne privatizacije, zapošljavanja političkih uhljeba, dodjeljivanja subvencija i poticaja preko političkih veza te predstečajne nagodbe. Ali izvlačenje resursa iz državne blagajne ima svoj limit. Kada jednom bankrotiramo, kaže Kovač, dug ćemo otplaćivati svi mi i to zbog samo pet posto politički povezanih individua koje su dobro omastile brk i koje će nam mahati sa Bahama. Dok se HDZ i SDP bave time čiji je otac bio ustaša ili partizan, Agrokor preuzimaju strani ulagači, INA je već prodata, pola Jadrana je rasprodano jer ekonomija generalno ide u lošem smjeru. No, ostavimo sada ovu sjajnu analizu stanja u Hrvatskoj po strani. Kakva je situacija u BiH sagledana kroz prizmu pomenute analize? Svakako ćete primijetiti, poštovani čitatelji, da je i kod nas svojevremeno provedena privatizacija, da postoji manjak strukturnih reformi, a da nepotizam, korupcija i zapošljavanje preko političkih veza na ovim prostorima zapravo cvjetaju. Većina bh. firmi je u procesu privatizacije prepuštena nekadašnjim PIF-ovima, a one koje su nešto vrijedile su doslovno poklonjene stranačkim tajkunima ili strancima. Mi se i danas hvalimo rasprodajom ovdašnjih cementara kao jednim od najboljih primjera privatizacije u BiH, pri čemu nikome ne pada na pamet da postavi pitanje koliko je uopšte bilo opravdano prodavati tvornice cementa odmah po završetku rata u trenutku kada se zemlja pripremala za obnovu ratnih zgarišta i izgradnju autoputeva.
Ako je proces nestanka Hrvatske u smislu ekonomskog suvereniteta već dopola gotov, onda je taj isti proces u BiH došao do nivoa od recimo 75 posto. Prodali smo sve što smo mogli prodati, a preostale su još samo elektroprivrede, telekomi, infrastrukturna preduzeća, zdravstvo, rijeke, planine, jezera i još ponešto. Davno smo prodali banke, pa čak i naftne kompanije, a nerazumnom politikom u segmentu legislative vanjske trgovine potpuno smo uništili lokalne poljoprivredne proizvođače. U Hrvatskoj su rasprodali pola Jadrana, ali ni BiH nije pošteđena te pošasti. Na državnom zemljištu i izvorima vode koji se prodaju budzašto upravo ovih dana niču brojne zgrade i nekretnine koje su u vlasništvu stranaca. Oni čak postaju i vlasnici bh. planina, pri čemu, nažalost, uopšte ne ulažu - niti imaju namjeru ulagati - u proizvodnju. Građani BiH polako ali sigurno će vremenom postati u svojoj zemlji nadničari koji će raditi za strance koji će prije toga kupiti sve što iole vrijedi.
Zapošljavanje političkih uhljeba, dodjeljivanje subvencija i poticaja preko političkih veza i slično je de facto jedini standardni obrazac ponašanja u BiH od kraja rata do danas. Jalova administracija u javnoj upravi je toliko nabujala da BiH već odavno mora uzimati nepovoljne kredite iz inostranstva da bi se uhljebima redovno isplaćivale plate. Kredite koje svi otplaćujemo, a koji zapravo međunarodnim finansijskim institucijama služe isključivo u svrhu ucjena za rasprodaju preostalog. Proizvodnja propada, ali zato cvjeta uslužni sektor - rentiranje, iznajmljivanje, preprodaja, rasprodaja, uvoz, posuđivanje i slično su već odavno osnove bh. ekonomije.
Generalno gledano, BiH je u daleko goroj situaciji od Hrvatske koju je gotovo apokaliptično opisao Kovač. Ima li rješenja? Ima, naravno. Rješenje je i za BiH i za Hrvatsku i sve zemlje u regiji zapravo isto. Kao prvo, putem demokratskih procesa zahtijevati strukturne promjene davanjem glasa političkim opcijama koje su za stvarne promjene ili pak kroz djelovanje preko građanskih udruženja. No, prije svega nam je potreban, kako kaže ekonomista sa Princetona, snažan zaokret u načinu razmišljanja i sistemu vrednovanja. Moramo prevashodno shvatiti čemu nas vodi bagatelna rasprodaja zemlje i njenih resursa, kao i postati svjesni stvarnih efekata dosadašnjih vladajućih političkih garnitura u BiH koji su zapravo i doveli do ovakve situacije u kojoj se nalazimo. Tek se nakon toga može pristupiti provođenju ekonomskih mjera poput smanjenja broja zaposlenih u državnoj službi, smanjenja poreza i slično.
Bonus video:
