Usvaja se zakon o psihološkoj djelatnosti. Značajan je po tome što prvi put zakonodavno tijelo države uvodi psihološku djelatnost u pravni sistem. Uprkos značajnom stepenu zadovoljstva što profesija dobija zakonsko priznanje i potpuno opravdanje, skeptična sam u vezi s njegovom adekvatnom primjenom. Poslate su jasne poruke psiholozima/psihološkinjama da su sredstva za sprovođenje zakona mala i limitirana i da je potreba za uređenjem psihološke prakse kod parlamentaraca više motivisana zatvaranjem poglavlja za ulazak u EU, nego realnim razumijevanjem nauke i profesije.
Što se tiče zakona (ovom prilikom neću da ulazim u sadržaj), kažu da je dobar a primjedbe su prihvaćane uz lakonsko objašnjenje “svakako će se dorađivati”. Činjenica da se sa zakonom kasni više decenija i da su uglavnom korišćeni zakoni iz regiona, kao uzor, mogao se oslanjajući se na njihovu praksu napraviti zakon koji adekvatnije pokriva ovu oblast. Međutim, našim zakonodavcima više odgovara šema “drži vodu dok majstori odu” tj. donose zakon radi poglavlja EU, što im omogućuje još godina presipanja “iz šupljeg u prazno” dok prebrojavaju svoje mandate, privilegije i nedodirljivosti. Još kad nabave savjetnike neće morati ni ovoliko da se “muče”.
A muka im je velika da je i mene stid što moram javno da ukažem na njihovu neodgovornost i neobrazovanje, na nivo svijesti koji ne obećava nikakav napredak. Uzimam u obzir diskusije (značajne većine govornika) i većinsko ćutanje (indiferentnost). Napominjem da makar koliko bio dobar zakon ne mijenja realnost koja je oblikovana nivoom svijesti, ubjeđenjima i djelovanjem koji su temeljeni na znanjima. Radi javnosti navodim definicije pojmova o kojima se diskutovalo povodom navedenog zakona i u kojima je psihologije i psihološke djelatnosti bilo najmanje. Ove definicije prepisujem iz Wikipedije pa su najopštije i najjednostavnije:
Psihologija je skup akademskih, kliničkih i industrijskih disciplina koje se bave proučavanjem, objašnjavanjem i predviđanjem ponašanja, razmišljanja, osjećaja (emocija), motivacije, ljudskih međuodnosa i njihovih potencijala.
Psihoterapija je psihološka metoda liječenja psihičkih poremećaja, koja se na osnovi indikacije primjenjuje planski i s određenim terapijskim ciljem.
Duša (grč. psihe, lat. anima) jeste entitet za koji se, u mnogim vjerskim i filozofskim tradicijama, pretpostavlja da postoji samo u živim bićima. Duša je ono što čini život, princip života, znak života, ono što se samo sobom pokreće.
Da su parlamentarci/ke našli vremena da pročitaju navedeno, ne bi pričali ono što se čulo u parlamentu. Nažalost, vjerujem da smatraju da ih pozicije u vlasti oslobađaju svakog znanja i da im pozicija daje za pravo da svoja lična ubjeđenja iznose kao naučna saznanja. Dodatno, većina u parlamentu vjeruje da njima lično nije potrebna psihologija, psihološko znanje i da je refleksija o vlastitom mišljenju, emocijama i ponašanju slabost a ne uslov zrelosti i autonomije. Tvrdim da su bez navedene karakteristike (koja se uči i razvija) samo automati u politici, tasteri tuđih zahtjeva i očekivanja i da to nije dovoljno da odgovore na izazove koje im postavlja funkcija da donose odluke od interesa za građane/ke i za državu. Bez razumijevanja svojih emocija, ubjeđenja i sposobnosti apstraktnog mišljenja, nema odgovornosti u javnom djelovanju, nema društvene vizije ni razumijevanja opšteg dobra.
I nažalost, nije samo neznanje ono što se prepoznaje u diskusijama, zato što neke diskusije ukazuju na autoritarnu, kažnjavalačku i osvetničku svijest koja sva rješenja, pa i u ovoj oblasti, vidi u prokazivanju, zabranama i kažnjavanju, a ne u podršci, stimulisanju i zaštiti. Pa i sam zakon u cjelini, osim zadovoljenja forme, ima i tu funkciju - disciplinovanja stručnjaka/kinja.
Da nije tako za sprovođenje ovog zakona, za podršku i razvoj psihološke djelatnosti bila bi obezbijeđena veća sredstva iz budžeta, a sudeći po diskusijama i psihološka služba u parlamentu.
Dobra vijest za neke parlamentarce je da ne moraju da pripremaju diskusije kada budu usvajali zakon o psihoterapiji, što vjerujem da će uskoro biti na dnevnom redu. Zakon o duši još nije na razmatranju, vjerske organizacije je svojataju crpeći moć iz mistifikacije, dok filozofi raspravljaju o njoj, nauka je na početku. Živi koji je posjeduju nisu naučeni da je razumiju i tome parlament ne može pomoći.
Loša vijest za sve u parlamentu (a i za građanstvo) jeste da za rješavanje društvene patologije (nasilje je na prvom mjestu) nije dovoljna ni psihologija, ni psihoterapija (koje su prvenstveno usmjerene na individuu), čak ni sociologija, već dominantna politička volja da se rješavanju dugotrajnih disfunkcionalnosti društva i pojedinaca/ki priđe multidisciplinarno. Na parlamentarcima, koji po funkciji snose najveću odgovornost za smjer kretanja društva je da, prije svega, razumiju problem i zakonima obezbijede uslove za rješavanje, a ne da doprinose, neznanjem i kažnjavanjem neposlušnih, sve većoj dezintegraciji društva.
Zakon o psihološkoj djelatnosti moralno obavezuje one koji su ga usvojili da ozbiljno uzmu u obzir psihologiju, da se oslobode vlastitih stereotipa i predrasuda, da koriste zakon za sebe i da njegove izmjene dočekaju osvješćeniji zato što je to garancija razvoja ove djelatnosti.
Slijedeći iskustvo sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, malo nade imam da će se to i desiti.
Autorka je psihološkinja i aktivistkinja Anime
Bonus video:
