Padaju stabla, izrezana na svim mjestima gdje su opštine dozvolile da se gradi. Generacijama prije nas je bilo jasno čemu ta stabla na tom mjestu. Nama nije. Nema otpora. Političari satiru zbog lične koristi, isturajući nam investitora koji njima pune džepove. Pojeo vuk magarca. Mi smo nijemi i bez otpora.
Zakonodavac predlaže zakone kojima ozakonjuje vlastite loše prakse, nemoć i formalnost ne bi li se lažima dodvorili Evropskoj uniji. Ne pada mu na pamet da su do juče sebe vidjeli kao oslobodioce anđele pravednog grijeha. I danas su oni sa tom slikom. Za koga za narod, za koga za partiju. Zakoni se donose bez uobičajenih procedurana kojima zajednica može da kaže svoje o predlogu. Zakoni se donose na brzinu kako bi se ozakonila nemoć i njihova nesposobnost. Mi smo nijemi i bez otpora.
Seksualno uznemiravanje u školama (aktuelni slučaj je samo primjer onoga o čemu se ćuti u vrhovima institucija) počinje da se iz nevidljivosti, za koju se zalaže većina, probije u javnost ekscesno. Neko je čuo poruku koju trideset godina svakodnevno prenose organizacije koje se bore za ženska ljudska prava. Vidim i danas, kao i prije tridesetak godina, sve garniture koje sjede u klupama na pozicijama najveće moći, kako se iživljavaju i ponižavaju žene koje govore o društvenoj patologiji koja godinama vjekovima desetkuje život na ovim prostorima. Mač patrijarhata sječe li sječe, nezaustavljen na svim stanicama, doseže u buduće generacije. Mi smo nijemi i bez otpora.
Nedjelotvornost institucija postaje vidljiva kada se pojave na presu pokušavajući da istinu, koja je glasno rečena moći u lice, omalovaže, obesmisle, minimiziraju ozbiljnost, ostaju nijeme na nedostatak razumijevanja gdje je granica preko koje se ne smije proći, umanjuju odgovornost.
Ovaj aktuelni primjer predstavljanja toksičnog odnosa “igrom” od strane počinitelja otvara priču o nama samima. Što mi radimo u ovim okolnostima? Dešava li nam se da je i naš odgovor ne-vidjeti i ne-čuti! Nažalost, slučaj nije usamljen. Upravo zbog toga je jasno da smo svi učesnici nasilja, svako na svoj način, svako sa različitim stepenom odgovornosti. Koja je odgovornost institucija? Koja je odgovornost politika koje tolerišu “igre” sa ženama?
Pogledajmo se: ne/svjesti političke moći, neodgovornost političara/ki, do nas u našim kućama. Pogledajmo se kojim kulturnim i društvenim obrascima učimo da je toksičan odnos onaj koji je OK. Pogledajmo se i pogledajmo u one koji sadržaje koji otkrivaju rodno zasnovano nasilje, ili preciznije nasilje nad ženama, zabranjuju u našim školama, na univerzitetima. Rodne ili ženske studije nemaju zeleno svjetlo na univerzitetskom nebu. Nemaju ga niti u jednoj učionici. Nemaju ga među mladima, nemaju ga među djecom. Tako reče patrijarhalna glavešina. I osta živa.
Zamjenom teza profesora o “navodnoj igri”, kako nam predstavi direktorka koja se krije iza opravdavanja - političkim nasiljem po nju samu, (izostaje svijest i znanja o nepotizmu onih na vlasti koji čine sve da ga legalizuju, a u narodu tu legalizaciju objasne da se ispravlja istorijska nepravda. Vjerujem da je onim obespravljenim malo lakše kada ovo čuju!!!), konferencija za štampu preživje u javnosti, a njen iskaz ponavljan je do iznemoglosti u svim dnevnim emisijama na radiju i tv-ima, portalima. Praviš li medijski prostor da je bolje razumijemo u tom opravdavanju, pa da se i mi umirimo, ili da se pitamo ko nam sjedi u tim stolicama na kojima bi morali da se nađu oni od znanja i kojima je odgovornost jasna koliko i posao kojeg su se latili da rade.
Ono što se ćuti (mogla bi da pomogne znanjem struka, čije su postojanje “ozakonili” prije neki dan kako bi prestalo ćutanje u ovim slučajevima), jeste da ono što neka osoba definiše kao “igru” može biti ozbiljno ugrožavajuće za drugu osobu. Granice su individualne (tu nam se stvar mrači patrijarhalnim opravdavanjem) koje mogu biti ozbiljno ugrožene, a da se na NE nastavi po onom svako žensko ne je u stvari da (filozofija većine političkih subjekata). Nisam čula da je svjedočeno da je osoba dala pristanak na tu “igru” o kojoj govori osoba koja bi morala biti svjesna vlastite uloge, pozicije i značenja u sistemu obrazovanja. Znam da niti jedna škola (a ni ustanova) nema obrazovni program o seksulanom uznemiravanju i međusobnom poštovanju što pomaže da se razumije mreža složenih odnosa sa obje strane. Ne daju, da bi mogli da rade i štite nasilje i zlostavljanje.
Ko nam to brani da budemo znaveni i da pokušamo biti odgovorni ljudi?
U sistemu institucija imenovani su i postoje ljudi koji su prepreka ovim znanjima. Politike koje su aktivne i aktuelne kreiraju ovakav razvoj događaja. Njima odgovara naša izgubljenost i patnja. Gospodo, nasilje i zlostavljanje se ne određuje prema namjeri već prema posljedicama po onog nad kojim se vrši nasilje. Ne zanima nas profesorova namjera, zanima nas ono što je rezultat procesa u kojem je zloupotrebljeno povjerenje i ne/moć koju osoba ima. Zanima nas odgovor institucija, ljudi koji su na odgovornim mjestima!
Nije teško za odrediti se prema onom što se desilo/dešava na toj konferenciji za štampu koja je bila opravdavanje vlastite nemoći, neadekvatnog djelovanja u odnosu na slučaj. Poruka građanima i građankama Crne Gore bi trebalo da je jasna: za sada ostaje mrak u kojem svako može što god hoće - od zloupotrebe do nasilja. Reći da na odgovornim mjestima treba da sjede znaveni, osviješćeni, odgovorni ljudi - već je fraza koja je ispražnjena sadržaja! Pristajemo da nas uče baš onom kako oni vide to što rade.
Dok pristajemo na to da nam sa najvećih funkcija i najodgovornijih mjesta poručuju da je nedjelovanje u skladu sa javnim interesima (što znači svih nas) - bićemo meta. Oni nas ne čuvaju od sebe i vlastitih nedjela. Pogledajmo to mrtvo duboko!
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
