Planetarni šampion među novogodišnjim odlukama: ubiti bolesne navike, živjeti zdravo! Misliti na svoje dobro.
U srećni(ji)m zemljama, sprovođenje ove odluke zavisi od snage volje pojedinca koji tu odluku donosi. U onim drugim zemljama, sprovođenje odluke o poboljšanju kvaliteta života uključuje pravljenje rezova toliko radikalnih da se od njih može, zapravo, završiti u izolaciji, zatvoru; štaviše, umrijeti se može. Od dosade, sačekuše, svejedno je, kad se umrijeti može. Zbog ovih otežavajućih okolnosti, u manje srećnim zemljama, mnogo se lakše odustaje od postizanja zacrtanog cilja. Odlažemo ga za sljedeću godinu.
U Londonu je 1. jula 2007. bačena anatema na pušenje. Drugog jula te godine, išla sam na Hamsted kod Engleskinje koja priča sa dušama ‘koje su napustile tijela’. Obavijestila me je da je sa nama, u njenom stanu, tog trenutka bio i moj otac.
‘Glas mu je dubok,’ rekla je. ‘I obavijen je oblakom dima. Mnogo je pušio.’
To je tata, pomislih, i suze mi se skotrljaše niz obraze. Vidovnjakinja bez riječi gurnu kutiju papirnih maramica prema meni.
Ponovo je zažmurila i podigla glavu prema plafonu. ‘Sorry, Mister,’ obratila se mome ocu, ‘od juče je u zatvorenim prostorijama zabranjeno pušenje. Ali dobro, pustiću vas ovaj put. Recite, koju poruku imate za kćerku?’
Nije mi poručio da prestanem pušiti. No, možda je tada ubacio zrno razdora između cigarete i mene.
Već petu godinu, pravilo je: kada ti je krov nad glavom, zaboravi na cigarete. A kako da u ovoj klimi sjedim po vlažnim klupama i pušim? Ako pušim dok hodam, nisam Džejms Din, nego klošarka – osuda duboko urezana u kolektivnu svijest žena mog podneblja. Osim toga, u gradurini živim već dovoljno dugo da me u mom kraju mnogi znaju; i srećemo se po parku i ulicama. Ovdje je poželjnije da te komšije, usred dana, po gradu vide u pidžami i sa džin-tonikom, umjesto cigarete, u drhtavoj ruci. Ako si u pidžami i sa džin-tonikom u ruci, samo si eksentrična; ako pušiš – primitiva si, prezira vrijedna.
Zato sam nekoliko godina izlazila na balkon da pušim, najviše subotom ujutru, dok su zdravi ukućani još spavali. Ja sam pušila, tješeći se podatkom koji mi je povjerio nepušač Džoš. On je studirao molekularnu biologiju, ili biohemiju, na Oksfordu... Rekao mi je da postoji jedna dobro čuvana tajna u vezi pušenja, a to je da nikotin uvećava IQ. Well, bolje biti pametan nego mutav, i star. Slabašna utjeha - ja priželjkujem dugu starost - ali držalo bi me tih desetak minuta.
Međutim, užitak u tihoj, subotnjoj cigareti sa pogledom na Temzu, konačno su mi pokvarili veslači, skupina napetih torzoa koja bi svakoj normalnoj ženi uljepšala jutro. Meni su smetali jer su me pluća od njih boljela. Veslanje doživljavam kao sport u kojem pobjeđuju najzdravija pluća. Čula sam ih kako snažno dišu dok po svakakvom vremenu pobjeđuju Veliki Napor. Gušila sam se, zatvarala oči pred istinom. Ali subotom ujutru, povorka veslača koji treniraju na Temzi beskrajna je. Dvojac, četverac, osmerac, pa opet. A mene počne stiskati u grudima. Previše se uživljavam u likove iz vidokruga, šta ću?
Zbog toga uvijek propušim u mom Montenegru. Da ne završim u izolaciji. U mojoj majci-zemlji, kad mi se puši, takođe izlazim na terase ljudi kojima sam došla u goste. Oni mi se smiju.
‘A viđi Olju, najvećeg ljubitelja svježeg vazduha,’ govore. ‘Dođi unutra, otvorićemo prozor u kuhinji.’
Meni neugodno. Istrenirao me London. Još nedovoljno, ali porašću i ja, pa će mi se samo kazati. Ili na nekom snimku pokazati.
Znači, pušenje su anatemizovali, Englezi; na redu je hrana. Alkohol ostavljaju za kraj, jer mnogo vole da piju, a i januar je, pa neće valjda u najmračnijem mjesecu ljudima predočavati da ni u piću utjehu ne treba tražiti? Ionako će nam planetu prvo napasti nestašica hrane; bolje da se svi što prije skinemo sa te nezdrave navike jedenja tri obroka dnevno.
U Fajnenšel Tajmsu, intervju sa dr Dukanom, tvorcem trenutno najpopularnije dijete. Podijelio je svoju dijetu u faze. U prvoj fazi, jede se samo prosto meso, kuvano ili na žaru. Kilogrami se tope, jer organizam je u šoku, bori se svim raspoloživim kalorijama i masnoćama. I smrdi se iz usta, usljed oslobađanja ketona, što zvuči kao da si fabrika koja kroz dimnjak ispušta nuklearni otpad.
‘Pa šta?’, kaže Dukan. ‘Neka ljudi žvaću mentol žvake. To je samo prva faza, kratko traje.’
Frugalni doktor odmah uskače sebi u usta jer tvrdi da Dukan-dijeta treba da postane stil života. Odnosno: uživanje u hrani – nevermore.
Odricanje. Čeka nas život bez ića, pića i punih kafića. Bez pušenja i trošenja. A nemojte ni gledanje TV-a dozvoliti djeci. Radije, sjedite sa njima u mračnim, nezagrijanim prostorijama (ušteda energije), sa gunjevima na ramenima, čupkajte kuvano meso, i pričajte im o svojim grešnim djetinjstvima provedenim u zadimljenim sobama, ili po katakombama iz kvarta, gdje ste igrali prvo trulih kobila (igra od koje mi kičma sada boluje, a ne od ostrvske klime), pa kasnije fota s ljubljenjem, i, u zavisnosti od godišnjeg doba, jeli cvjetove bagrema iz školskog, sladoled od punča iz ‘Sonje’, ili bureke s mesom od mačaka iz haustora, kako se pričalo, ali opet se jelo. Jedenje, pušenje, pijenje, uživanje u druženju, samo su primitivni načini pobune, načini da se izrazi potisnuto. Međutim, od potisnutog, a nikada izraženog, dobija se rak. Rani artritis i astma, ako imate sreće. Pa, ima li nade za nas?
Ima, tvrde ovdašnji eksperti koji zarađuju pare povazdan tvrdeći nešto. Ne potiskujte bijes! Kada ste bijesni – vičite, režite, ričite! Ne držite frustraciju u sebi, ubiće vas. Naizvan sa njom!
O, ne, pomislih. Čekaj malo, ljubavi. Ovaj savjet ne smije stići do Balkana. Mi nismo, ni iz bliza nismo, dotle stigli u razvoju. Englezi su pri kraju ‘kursa’ o poštovanju slabijeg od sebe; u nekoj skoroj budućnosti mogu biti spremni na dranje bez žrtava. Zapadni Jogi samoprosvjetlenja, ili tako nešto; pojava moguća u društvu čiji su članovi zaključili da, nakon što se raščiste svi zbunjujući elementi, prosperitet dolazi kada svako preuzme odgovornost za svoje postupke. Neka društva usvojiće takav način života. Za nas, to je post-post-postmodernizam. Kod nas riču oni koji ništa ne potiskuju, a koji će poslije rike preći na šamaranje. A oni na koje se riče, ne smiju ni pisnuti, i potiskuju strah i osjećaj krivice, što ubija više od ića, pića i punih kafića.
Nego, evo, subota je, i opet gledam veslače, a ne pušim. Udišem so sa rijeke, posmatrajući mišićave ruke, procjenjujući potencijal za medalju na Olimpijskim igrama. Sada znam da je, pored čistih pluća, za pobjedu potrebno savladati i posebni ‘veslački trzaj’, a ovi što treniraju na Temzi razviju i specifični ‘temzaški trzaj’, što me podsjeti na ‘morački kraul’, odnosno, takođe, trzaj, kojim se, pomoću potpuno ispružene jedne ruke, šamaraju brzaci, da te luda rijeka ne bi izbacila na obalu, ispod bivšeg ‘Jugoexporta’.
Neke smo kulturološke specifičnosti (poput borbe protiv ledenih brzaka, najbolji trening izdržljivosti) ostavili iza sebe, ali rikanje na slabije još nismo, a kad ćemo - ne zna se.
Bonus video:
