Nakon kratkog dvoumljenja, Elajza-Mej Dikson odluči da zaokrene desno, prema ženskom zatvoru u Holoveju. Možda tamo nađe Dašiela, u parku kraj zatvora, zaspalog na nekoj klupi.
Nikada se nije navikla na Holovej, iako već 20 godina živi u bloku odmah do Pentekostalne crkve. Neuredni muškarci i žene, mladi ljudi bez trunke poštovanja, promrzlo voće i preskupe krpetine, to vam je Haj strit Holovej. Jednom, davno - dok joj je u očima bilo još sunca iz Kingstona - strastvenije nego što je to trenutak zahtijevao, poljubila se u usta sa Velečasnim Rejmondom. Od tada, kadgod ugleda Velečasnog, Elajza pomisli na zmiju, pa brzo, u sebi izgovori par kratkih molitvi za oprost i snagu pred iskušenjem.
Holovej via Karibi. Smrdljivi itisoni ili bosonogi limbo na pijesku? Udala se za itisone, ali limbo nije zaboravila. Elajza, sa još 29 žena iz kraja, pjeva u crkvenom horu. Mada, ona je nešto više: solistkinja, treperavi karipski sopran, čist kao suza.
Sve žene iz hora njene crkve imaju tužne priče. One mlade nemaju sreće u ljubavi, a starije, poput nje, nemaju sreće s djecom. Gdje je njen Dašiel? Sinoć nije došao kući. Gdje je pogriješila sa njim?
I Dašiel je, odmalena, pjevao na misama, sve dok mu se nije promijenio glas. Otac mu je bio suknjar, pobjeguljko. Crkva mu je pružila zajednicu. Pjevao je Daš, sve dok nije upoznao K’rajana, azijat-crnca, žućkastih, kosih očiju. Elajza od prvog trena nije voljela K’rajana. Molila je: nek’ mu đavolji put skrene na drugu stranu od Dašielovog ispravnog puta; onda je opet brzo molila za oprost što njeno srce prezire jednog žuto-crnog dječaka.
K’rajan nije pjevao u crkvi. Nije ni trčao tako lijepo kao Daš. Al’ evo ga sada, Mr. Clean, svakoga dana na TV-u, ušao je u finaliste X-faktora, priprema CD. Put mu je uistinu skrenuo od Dašielovog. A ti, Elajza, pazi za šta moliš.
Gdje je njen Daš ovoga jutra? Spava li u podrumu nekog dilera? Krvari li u bolnici, izboden nožem? Prošla je kroz sve to. Ako treba i opet će proći, samo da ga nađe. Nova godina je, zlato moje. Nije važno u kakvom si stanju, niti jesi li opet ljut na majku; ili ljut na sebe. Samo dođi kući.
Stiv Kradžik sjedi u Robertovoj omiljenoj fotelji i puši električnu cigaretu. Ovo je već treća zima od kada su on i Robert, njegov partner, odlučili pobjeći sa kantrija nazad u lijepo uređeni mali stan u Lambetu; i usvojiti dijete. Na selu su im, na novogodišnju noć prije tri godine, komšije izrovali baštu, ispovraćali im se u vrtnu fontanu.
‘Real’ sorry, malo smo popili,’ sljedećeg im je dana preko ograde dobacio najhrabriji od njih.
Seoske muškarčine. Kad su se sa takvom brutalnošću i strašću mogli iskaliti na okućnici jednog gej para, šta bi tek uradili njihovom usvojenom djetetu? Stiv i Robert odmah su svoje stvari i planove preselili nazad u južni London.
Skoro pune tri godine proveli su ulagujući se socijalnim radnicima iz Centra za usvajanje djece. Još prve godine, počeli su zbog te razumljive – ali, ipak! - inkvizicije, kopati po svojoj savjesti. Očekivali su da će kao gej par biti stavljeni pod mikroskop. Ipak, neka su postavljena pitanja zvučala poput odjeka iz doba Džozefa Mekartija.
Da, njih dvojica o svemu detaljno pregovaraju; vjeruju u moralnu ispravnost jedan drugoga. Piju manje od 14 alkoholnih jedinica nedjeljno. Ne puše u kući; Robert nikada nije ni zapalio cigaretu. Nisu ženomrsci. Bliski su sa sestrama i braćom. Ne, nikada ih nije pretukao njihov otac, ili otac nekog od njihovog prijatelja; nikada ih niko nije pretukao zbog seksualnih ili religioznih opredjeljenja. (Čak se ni seoske komšije nisu na njima iskalili, već na njihovom cvijeću, i fontani.) Da, ipak vole biti bliski sa ljudima iz komšiluka.
Prošlo bi po šest mjeseci, a niko im se iz socijalnog centra ne bi javio. Možda je trebalo lagati da su bili maltretirani? Možda je njihov zajednički život zvučao neprirodno dobro?
Onda bi se pojavio novi socijalni radnik, novi set pitanja.
I baš kada je izgledalo da će malena Indijka Anupama-Anu sa njima dočekati prvu zajedničku Novu godinu, najnoviji je socijalni radnik upitao: ‘Jeste li tokom trinaestogodišnje veze bili vjerni jedan drugom?’
‘Zašto je sada to važno?’ planuo je Robert. ‘Svašta ste nas pitali. Oduzimate li djecu biološkim roditeljima koji varaju jedno drugo? Prevara se ne smatra dovoljnim razlogom za razvod čak ni najproblematičnijih brakova.’
‘A, tako…’ rekao je socijalni radnik, spustivši pogled na formulare ispred sebe.
Mala Indijka nije došla. Nikakav dopis još nije stigao. Stiv sjedi u Robertovoj fotelji. Čeka nešto. Zavaravao je sebe da čeka dopis. Napokon mu je jasno: ne čeka dopis, ne čeka ni malu Indijku. Čeka priliku da pita Roberta: ‘Zašto si onako reagovao? Ti, koji si uvijek tako suzdržan. Imaš li nekog drugog? Hoću li u ovoj Novoj godini ostati potpuno sam?
Poslije svih promašenih ‘veza’ koje je započela dok je bila pijana k’o majka zemlja, Lusi pronalazi idealnog muškarca dok je u trijeznom stanju. Tačnije, dok su oboje u trijeznom stanju; dok su na sastanku grupe liječenih alkoholičara.
Smješkaju se jedno drugom dok ostali iz grupe dijele svoje priče. Lusi i Toni. Gledaju se kroz trepavice, praveći se da meditiraju, preispitujući neki dio svoje pijane prošlosti. Bespotrebno se dodiruju kada uspiju sjesti jedno pored drugoga. Lusi je zbog Tonija sebe častila skupim parfemom. Toni više ne dolazi na sastanke odmah nakon jutarnjeg trčanja kroz park; skratio je trasu da bi se stigao istuširati prije grupe, obrijati ponekad, obući čistu košulju. Svi su ih provalili, a oni ne smiju započeti vezu dok su u AA programu. Znači, još osam mjeseci. Izgaraju. Sada su pijani od želje, kao od stotinu boca vina. A jedno su drugom zabranjeni, baš kao i ostali narkotici što su im zabranjeni. Odnosno, nisu im ‘zabranjeni’, nego se ‘preporučuje izbjegavanje’. Mogli bi oni varati grupu, program i svoje ‘mentore’. Krišom se sastajati. Ipak, odlučili su ostati vjerni fazama koje preporučuje program.
Toni, a to ne zna ni Lusi, niti iko iz grupe, još uvijek živi sa Poljakinjom, za koju zna samo njegov ‘mentor’, koji mu se na glavu penje zbog toga. Iskrenost, Toni. Hrabrost! Ostaviti laži iza sebe. Ok, mumla Toni, treba mi samo još malo snage.
Poljakinja je rintala i izdržavala ga kada je on zbog pića bio izbacivan sa svih poslova. Od kada je trijezan, on ne prepoznaje to što je, pijan, pronalazio u Poljakinji. Je li onda dobro biti trijezan? Mora li se postati surov prema osobama koje su ti pomogle dok si bio pijan? Ne zna kako da ostavi Poljakinju. Pustiće vrijeme da teče. Reakcija je ponekad najbolja akcija.
Lusi je već šest mjeseci trijezna i sada hoda po ružičastom oblaku: život je divan, ona je perspektivna, ima još ptica u Londonu, mir božji, ljubav svima. U ovu subotu, za srećnu Novu, neće još Toniju uvaliti baš-ono-poljubac, ali će u 2012-oj isteći vrijeme u toku kojeg im se preporučuje izbjegavanje jedno drugoga. I onda će… svašta biti, nada se Lusi. Govori sebi da se ne treba plašiti sreće; da ona može imati sve: i zdravlje, i posao i ljubav koju je čekala.
‘Dugo si već trijezan, dragi,’ Poljakinja dočekuje Tonija ovim riječima i sa dvije čaše dječijeg šampanjca u rukama. ‘Vidim pravog tebe. Vjerujem u to što vidim. Bićeš divan otac našem malom…kako sam ono izračunala…a, da, Lavu!’
Budim se i opet mrzim goste koji će nam se uvaliti večeras. Ko su uopšte ti ljudi?! Svi oni u ovom gradu imaju majke, očeve, rođake, kod kojih mogu žderati i rončiti do mile volje. A mene su našli da ih hranim i pojim za praznike. Sinoć sam se svađala s mužem zbog toga. Zašto oni nas nikada nisu pozvali? Zašto mi nikada ne pomognu oko djece? Želim da mi djecu, barem za praznike, neko drugi hrani i zabavlja, a ne ja. Muž kaže da će on sve pripremiti. Ha Ha Ha, manijakalno sam se smijala; još gore mi je to, jer ja onda moram čistiti poslije kulinarskih izleta mog Džejmi Olivera! Onda mi je muž nabrajao moje mane. Opet i dugo. A kunem se, nije u pravu. Većinu sam tih mana u ovoj gradurini izgubila. Ali, ljudi moji, brak u tuđini, pa još za praznike! Svi smo stalno u dnevnoj sobi. I kuhinji. To je sve jedna prostorija. Možda da dodam prah od bensendina u sos za pečenje?
Kar-bo, pa-bo, mota mi se po glavi dok perem zube.
Neka bude bolje, svima.
Bonus video:
