Dok Evropu i dalje potresa kriza koja se razvija kao usporeni film, i dok su ostale struje globalne moći hipnotisane čudnim prizorom u kom njeni funkcioneri beskonačno puta pokušavaju da spasu euro (pa samim tim i međunarodni finansijski sistem), oblaci rata još jednom se skupljaju nad Iranom.
Iran godinama istovremeno razvija nuklearni program i pravi rakete dugog dometa, što može značiti samo jedno: njegovi zvaničnici hoće da proizvode nuklearno oružje ili, u najmanju ruku, da dođu do praga tehnologije gdje će im biti potrebna samo jedna politička odluka da to i ostvare.
Ova posljednja opcija omogućila bi Iranu da i dalje djeluje u okviru Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (TNP) čiji je potpisnik. Međutim, ne postoji nikakva razumna sumnja u namjere iranskog rukovodstva. U suprotnom, nuklearni program i iranske rakete postale bi samo jedan finansijski apsurd, zato što Iran nema nikakvu potrebu za tehnologijom obogaćivanja uranijuma. Država posjeduje samo jedan civilni nuklearni reaktor, za koji se gorivo uvozi iz Rusije, i iranska tehnologija u ovoj fazi razvoja ne može za to biti upotrijebljena.
Ipak, obogaćivanje uranijuma ima smisla ako želite da pravite nuklearno oružje; taj cilj je bez obogaćenog uranijuma neostvariv. Osim toga, Iran upravo konstruiše reaktor sa teškom vodom, navodno u cilju istraživanja, ali koji je istovremeno neophodan za pravljenje plutonijumske bombe.
Iran je prikrio suštinske aspekte svog programa i pritom potpuno prekršio Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. Takođe, zemlja je potrošila milione dolara da bi ilegalno bila kupljena tehnologija obogaćivanja nuklearnog oružja od pakistanskog nuklearnog istraživača A. K. Hana, koji se smatra „tvorcem pakistanske bombe“. Iran je godinama pokušavao da kamuflira ove transakcije, sve dok ih nije otkrila Libija, kada je počela saradnju sa zapadom i prijavila Kanovu mrežu.
Iran koji posjeduje nuklearno oružje (to jest na korak je od jedne političke odluke da ga posjeduje) radikalno će promijeniti stratešku ravnotežu na Srednjem Istoku. U najboljem slučaju, trka u nuklearnom naoružanju dovešće u opasnost i ovako nestabilan region, što će ugroziti i Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i izazvati krupne posljedice na globalnom nivou.
U najgorem slučaju, nuklearno oružje služiće „revolucionarnoj“ spoljnoj politici Irana u regionu, koju vode iranski funkcioneri još od osnivanja Islamske republike 1979. godine. Spoj politike koja se protivi postojećem stanju i nuklearnom oružju i raketama, bio bi pravi košmar ne samo za Izrael, koji ima kapacitete da se odbrani, već i za arapske susjede koji ne posjeduju nuklearno oružje i Tursku.
Zbog toga zalivske države, uključujući i Saudijsku Arabiju, za veću prijetnju smatraju Iran nego Izrael. Evropski okvir bezbjednosti moraće značajno da se promijeni ukoliko Iran bude posjedovao nuklearne glave i rakete dugog dometa.
Svi pokušaji da se pregovara pali su u vodu. Iran nastavlja da obogaćuje uranijum i da usavršava svoju nuklearnu tehnologiju. Sankcije će, iako su korisne, uroditi plodom tek dugoročno, a promjena unutrašnjeg balansa među različitim strujama u državi neće odmah biti moguća. Na taj način, pitanje je vremena, i to ne dugog vremena, kada će se susjedi Irana i međunarodna zajednica suočiti sa fatalnim izborom: prihvatiti Iran kao nuklearnu silu ili priznati da će ta opcija u skladu sa svojom konkretizacijom dovesti do rata.
Predsjednik Barak Obama već je jasno izjavio da SAD ni pod kakvim uslovima neće priznati Iran za nuklearnu silu. Tako su reagovali i Izrael i arapski susjedi u Persisjkom zalivu.
Čini se da će sljedeća godina biti odlučujuća. Izraelska vlada je skoro izjavila da bi Iran mogao dostići nuklearni prag za devet mjeseci, a pitanje Irana može biti težak teret u dugoj izbornoj trci za američkog predsjednika u novembru 2012. Pritom je teško zamisliti da aktuelna izraelska vlada miruje dok Iran postaje nuklearna sila (ili skoro nuklearna sila).
Sa druge strane, razgovori o vojnoj intervenciji, koja bi u ovom slučaju mogla biti jedino vazdušna, neće biti dovoljni. Postoje ozbiljne sumnje da je moguće zaustaviti iranski nuklearni program iz vazduha. U suštini, u situaciji kada bi većina svijeta, najvvjerovatnije, osudila bilo kakav napad, vojna intervencija bi otvorila diplomatski put trci za iransku nuklearnu bombu.
Bolje ne zadržavati se na tome kako bi izgledao Srednji Istok nakon sukoba te vrste. Snage iranske opozicije vjerovatno bi bile prva žrtva vojne akcije Zapada, i arapsko proljeće u drugim zemljama bilo bi izgubljeno pod ogromnim talasom anti-zapadne solidarnosti sa Iranom. Čitava regija bi se ponovo survala u nasilje i teror, umjesto da nastavi put pozitivne transformacije. Uticaj na globalnu ekonomiju nije manje bitan, a da ne govorimo o posljedicama na humanitarnom planu.
Posljednje diplomatsko rešenje ne čini se vjerovatnim utoliko prije što pitanje nuklearnog naoružanja igra krucijalnu ulogu u sukobima različitih struja unutar iranskog režima i u kojima će onaj ko insistira na kompromisu izgubiti bitku. Pritom, iranski državnici izgleda smatraju da je država previše velika i jaka da bi mogla biti pokorena sankcijama ili vazdušnim napadima.
Istorijski gledano, put ka propasti često je popločan dobrim namjerama i ozbiljnim greškama, što se može pokazati tačnim u 2012. godini. Loše procjene sa obije strane mogu ili izazvati rat, ili od Irana načiniti nuklearnu silu, ili, što je vjerovatnije, oboje. Dalji razvoj situacije na Srednjem Istoku prije ili kasnije će se završiti tim krajnjim mogućnostima, osim ukoliko se ne bude nađeno diplomatsko rješenje (ili barem dok diplomatija ne uspije da dobije na vremenu).
Nažalost, malo je vjerovatno da će se to desiti u sljedećoj godini. U nedostatku bilo kakvog solidnog dijaloga između SAD i Irana, na Evropu pada teret da organizuje i upravlja ovim visoko osjetljivim pregovorima. Evropski zvaničnici, pak, kao što to dobro zna Iran, sada su okupirani nečim drugim.
Bonus video:
