Riješio sam da više ne pišem o zlu. Posebno kada završim knjigu o zločinu u Šahovićima 1924. Razloga za tako nešto je više. Moram voditi računa o svojoj mentalnoj higijeni ne dozvoljavajući sebi da postanem ekspert za ljudsku patologiju i time se razočaram u čovjeka kao društveno biće.
Prvo što zaista priča o zlu u nedovoljno jasnoj ekspoziciji može i mimo želje autora biti propaganda zla. A propagirati zlo u društvu koje još nije razlučilo šta je zločin, koje još ne može da razluči da ne postoji “moj” ili “tvoj” zločin niti moj ili tvoj zločinac je ravno zločinu. Pošto tako nešto smatram dnom ljudske patologije, pokušaću da u svakom “zlu” tražim “dobro”, iako znam da time rizikujem da ostanem bez “teme”, pa i posla, s obzirom da se istorija i inače bavi patološkom stranom ljudske prirode (politika, konflikt, ratovi, sukobi, mržnja, zlo), odnosno mnogo manje lijepom stranom ljudske prirode (ljubav, dobročinstvo, požrtvovanost, nesebičnost, filantropija, čojstvo).
Takođe sam primijetio novi oblik intelektualne onanije u kojoj ljudi imaju potrebu da se identifikuju sa zločinom i zločincem, te otuda potreba javnog ograđivanja od svakog onog koje bilo kad iz bilo kojih pobuda nanio zlo bilo kojem čovjeku a posebno ubio nenaoružanog i nemoćnog, da takav mi niti može biti rod, niti sunarodnik.
Ovo zbog toga što sam primijetio da na svaku moju priču o zločinu reaguju “specijalci”, s primjedbom - a što piše o “tome a ne o ovome”, a što piše samo o onima gdje su “njegovi” žrtve, što ne piše o “našim žrtvama”. Uz to, jedan moj dalji rođak, zahvaljujući kome smo mi u Gornjem Bihoru pretekli i nijesmo prošli kao oni u Donjem, postaje sve veći “zločinac”, čak i tamo gdje nije mogao biti, niti je ikada bio, sve u patološkoj potrebi da se zločin opravda onom krajnje prizemnom i primitivnom “a šta su oni nama radili?”.
Ako bi ovo bila mjera onda ovo društvo neće nikada izaći iz epohe kanibalizma, varvarizma i primitivizma. Svako ubistvo nemoćnog, nenaoružanog je zločin i tu nema dileme. Odnos prema zločinu je krajnje subjektivan, ali on mora počivati na predhodnoj premisi. Pisati o zločinima o kojima nije pisano nije prosto gomilanje “zla” nego pokušaj racionalizacije i objektivizacije ljudske patologije.
To što je toliko zla na ovako malom prostoru je dovoljan signal za svakog onog ko želi napredak i progres da se učini napor da se zlo arhivira. A to je moguće samo kolektivnom osudom i prihvatanjem novog sistema vrijednosti lišenog primitivnih naslaga “naše slavne” a često i “zločinačke” prošlosti. Svetlana Broz je tragajući za “dobrim” ljudima u posljednjem ratu napisala predivnu knjigu “Dobri ljudi u vremenu zla” koja je svojevrsno svjedočanstvo o tome da su ljudi, nezavisno od nacionalnog, vjerskog i ideološkog opredjeljenja podjednako spremni za “dobro” koliko i za “zlo”. Dakle, niko unaprijed nije predodređen za jedno ili drugo, ali pamćenje jednog ili drugog nam omogućava da izaberemo svoje “junake istorije”.
Nedavno, sam tragajući za svojim “junacima” i “uživljavajući” se u istoriju krenuo od crkve u mojkovačkim Poljima, od groba Boška Boškovića koji je na moje iznenađenje samo ploča bez ikakvog nadgrobnog obilježja, pa preko Cera na Obod gdje je Boško ubijen (zabačen kraj obrastao šumom u kojem su jedina obilježja civilizacije krajputaši, nadgrobni spomenici poginulima u raznoraznim obračunima). Moj krajnji cilj je potraga za grobom Novaka i Vlada Ašanina i potreba da im se poklonim, jer su oni u vrijeme pokolja u Šahovićima 1924. spasli 12-godišnjeg Mustafu Muslića (umro u Sarajevu 1993.) rizikujući svoje živote pred masom ljutih “osvetnika” koji su imali zadatak da pobiju sve “Turke”.
Vladov sin Miajlo, dobroćudni i obrazovani gospodin mi je u detaljima ispričao najvažnije činjenice ove nesvakidašnje dogodovštine, dok je Mustafin sin Ibro, koji ljetuje samo u Crnoj Gori, kroz maglu potvrđivao ovu priču koju mu je “babo” ispričao toliko puta. Tako su Mihajlo i Ibro ostali jedini svjedoci ljudskog “dobra” u vremenu “zla”. Ibrov bliži rođak Šefko je 30 godina kao vozač na relaciji Pljevlja-Bijelo Polje prolazio pored imanja sa kojeg su njegovi protjerani, ali i danas, iako ima 81 godinu, sa toliko ljubavi priča o ljudima iz Vraneške doline i dogodovštinama vezanim za ove krajeve.
I dok sam u Pavinom Polju obavio svoju misiju (poklonio se sjenima Ašanina), obišao grob posljednjeg tamošnjeg muslimana (Rama Hasanbegovića–Sejdovića) kojeg su pravoslavci po njegovoj želji sahranili na svom groblju, obišao mjesto u Hasanbegovića mahali gdje je bila džamija, otkrio jedan “novi svijet” u kojem sam upoznao dobre, dobroćudne i gostoprimljive ljude, takve sreće nijesam bio u Bijelom Polju. Tamo sam tražio mezar Huzeir-age Dervovića i grob kapetana jugoslovenske vojske Apostolovića, koji su najzaslužniji za to što bjelopoljski muslimani nijesu doživjeli sudbinu onih iz Šahovića.
Naime, postojao je plan o njihovoj likvidaciji po sličnom scenariju primijenjenom u Vraneškoj dolini. Prvo je bilo zatvoreno 67 najuglednijih bjelopoljskih muslimana, među kojima i Huzeir-aga Dervović (1870-1929). Prema utvrđenom planu sve pohapšene je trebalo likvidirati, a onda nastaviti orgijanje nad nedužnim muslimanskim stanovništvom. Prisebnošću muftije Mustafe Salihbegovića i Huzeir-age Dervovića koji je otišao u Beograd i intervenisao kod predsjednika tadašnje vlade Pašića, to se nije dogodilo.
Pašić je sada, za razliku od Šahovića, kada je prećutno odobrio zločin, javio da se svi zatvorenici puste, čime je izbjegnut pokolj u Bijelom Polju.
Huzeir-aga Dervović je obećao Pašiću da će svi Bošnjaci iz Bijelog Polja dati svoj glas za njegovu Radikalnu stranku, tako je i bilo. Na izborima koji su održani nepune dvije godine od prethodnih (1925) odjednom se promijenila “volja” birača. Dok je sudeći po rezultatima parlamentarnih izbora iz 1923. godine ovaj kraj bio “zabran demokrata”, već 1925. na izborima je to promijenjeno u “zabran radikala”.
Ako je dilema glas ili život, naravno da izbora nema. U spasavanju bjelopoljskih muslimana posebno važna je bila uloga kapetana srpske (jugoslovenske) vojske Apostolovića koji je pomogao Huzeir-agi Dervoviću da pobjegne iz zatočeništva, ode u Beograd i tako spase bjelopoljske muslimane od pokolja koji im je pripreman.
Niti o Huzeir-agi niti o kapetanu Apostoloviću Bjelopoljci znaju nešto više od činjenice da je to izgleda bilo tako. Huzeir-agi Dervoviću nijesam našao mezar. O kapetanu Apostoloviću - nikakvog traga.
Ako se ljudi ne naviknu da pamte “dobro” sigurno je da će im se zlo ponavljati, te će se ispostaviti da im je ono glavno obilježje života. Čemu onda život?
Bonus video:
