Sve se crni od crnogorstva. Skojevci trče počasni krug: tokom glavne trke potrošili su velike riječi, imenice, pokliče i parole. Pojela ih velika revolucija, ostali na margini tek pođekoji neoglodan pridjev i jedna mislena imenica: nezavisna, oboji u crno i država. Pravnu Državu je Revolucija odbacila na bunjište historije kao smetnju nesputanom naletu Partije. Poznata je Titina primjedba da se „neke Sudije drže zakona kao pijan plota“ te je naložio da mu se dostavi spisak istih - što je i učinjeno. Kao takva - Država je trebalo da odumre u korist Partije. Učila Partija – govorio Broz. U Evropi je obratno – otuda svekolike muke sa sedam uslova.
Nadalje – oštrom idejnom borbom - iz korijena je valjalo iščupati: naciju, etnofilstvo – crni nacionalizam i pripadajuće im nadjeve. Nijesu počupani, dapače - nenačeti - pomogoše – gle paradoksa - upravo komunističkom kadru da se spasi bijede i lati neprijateljske ideologije kao slamke spasa. Na zaokret spremni, ne ispuštajući mase iz ruku - pravo iz zapećka Istorije - nastaviše Titinim putem. A to znači bezobzirno rušiti staro i... obećavati novo.
Prvo su tijem alatom rasturili SFR Jugoslaviju na sastavne djelove – pak nastavili da rade isto unutar djelova – u regiji istok. Propadanje, zbrku i metež, kao svoju nesumnjivu tekovinu, pretočili su u šansu za lični peosperitet. Drušvenu samospoznaju odložili na neodređeno vrijeme podgrijavanjem neriješenih ideoloških razmirica iz nepregorele prošlosti. Nova priča mogla je da počne.
Predstavljajući sebe kao Evropljanina u časnom pokušaju, partijski lider i etnički tribun internacionalne provenijencije - daće Bog i državnik - otkriva svoj stav glede uvažavanja građana vlastite Države: „prilikom donošenja odluke da crnogorski jezik bude zvanični u Crnoj Gori, nijesmo se vodili statističkim pokazateljima, već iskustvima regiona“. Građanin je glasačka monada, ideološki surogat, predizborna parola i ne zaboravimo – statistički pokazatelj. Slatka priča o Državi – slatka kao prvi milion - ali građani su nešto drugo... ipak, Država bez građanina je vodenica bez vode. Krastili nas po mjeri Sovjetske, potom Titine revolucije – gonili se uglavnom između sebe - sada nas rade po „iskustvima regiona“. Autonomni činilac i nosilac Državnog suvereniteta – građanin - u iznosu od 62%, a potom 43%, mjeren partijskom pameću izgleda zanemarljivo, promašeno, neznaveno... grešno i prevaziđeno. Protivno idejnom projektu glavnog odbora – politici: „jasnog definisanja odgovora na identitetska pitanja“ . Narod bi rekao: „što mačka rodi – to miševe lovi“. Tijesno ispod Titinog šinjela: „priznajem samo Sud svoje Partije“.
Ali, na drugoj strani barikade – moj kamarade – drugi građani iste države, slučajno glasači DPS-a, zastupljeni takođe u nekom, doduše manjem procentu - istočnik su legitimiteta i legaliteta. I identiteta. Saputnici II faze revolucije, obaška svjedoci svekolike ostvarenosti i uspjeha kako predsjednika tako i vascijele stranke na vlasti. Država i građansko društvo - na Skojevski način, naravski. Država - batina u rukama Partije - nikako suverena i najviši garant ravnopravnosti i autonomije ličnosti svih građana.
DPS kao revolucije i frtutme zatočnik - svake gužve prijatelj - radi na krupno, preusmjerava i manipuliše čitavim blokovima populusa, kolektivitetima – etnosima. Od radničke klase stvorio je prvo ljute Srbe – potom „državotvorne“ Crnogorce. Od federacije Serbia&Montenegro – federativnu, multietničku Crnu Goru. A onda, jedan veoma parcijalni, palanački, sa stručnog stanovišta posve problematičan nacrt Jezika, proglasio obaveznim za sve građane. Pomoću Ustava razumije se – još jednog pojma koji se ubrzano troši i obesmišljava u Skojevskom dvotrećinskom zagrljaju.
Zaista, gužvi vični znaju kako se radi posao, kako uz grmljavinu parola provući i sakriti jedan retrogradni i antidržavni naum. Jer, koji pojedinac se može usuditi da primi na sebe žig protivnika Ustava, državnog projekta, državotvornog etnosa, evropskog puta – Države?! Građanin sa svojim nepovredivim pravima, kao prva i posljednja svrha i razlog postojanja Države gubi se u partijskim maglama o etničkim identitetima, grupnim tretmanima i staljinskim inžinjerskim projektima. Identitet je zamišljen kao trik pitanje i politička pitalica: da li je A>A?! „Jasan odgovor“ se sam nameće. Crno je naš identitet – oboji u crno - državotvorna procedura.
Partija zna da je najteži zadatak upoznati samog sebe. Stoga je i tu vazda od pomoći: u oružanoj fazi revolucije, Skojevac željan dokazivanja, dobijao je zadatak od Partije da likvidira strica koji ga je školovao. Razumije se, na putu napretka i razvoja mlade ličnosti u duhu revolucije - izgradnje humanog poretka, partijske discipline i novog čovjeka. Putanja identifikacije - uspjeha po osnovu novih ličnih podataka - politizacije, dominacije partijske ideje, organizovano i sustavno se nastavlja: „jasan odgovor“ na „identitetsku“ zagonetku je kukavičje jaje razdora podmetnuto u svaku crnogorsku porodicu. Dva rođena brata, dvije nacije, dvije Crkve, dva Jezika - na putu u Evropu. „Zar vi momci ne znate polako“ – pjevaju Podgoričani - sotto voce.
Crnogorska Država, prvo mora biti Država – po staroj gramatici – pa tek onda crnogorska. Slatko je reći crnogorska ali grko – pravna. Ipak mora biti pravna da bi bila crnogorska. Mada naši „državotvorci“ smatraju da je dovoljno što je „crnogorska“. Nova gramatika.
Bonus video:
