Stariji ljubitelji knjige i književnosti sjetiće se američke književnice Perl Bak (1892 - 1973), dobitnice Pulicerove (1931.) i Nobelove nagrade (1938.). Djetinjstvo i mladost provela je sa roditeljima u Kini i napisala divne knjige o toj velikoj zemlji i kulturi. Govorila je kineski kao i maternji engleski. Sjećanje postaje nepouzdano jer sam nekoliko knjiga Perl Bak pročitala prije pedesetak godina. Ipak, određena ljudska iskustva, saopštena kroz dobru literaturu, otkrivaju nam univerzalne obrasce koji važe i za prostorno i vremenski udaljene krajeve.
Ovih predizbornih dana sjetila sam se njene knjige Sinovi (ne odričem grešku, može biti da je i drugog naslova) u kojoj je opisana dirljiva odluka mlade Kineskinje, puna bola i iskušenja. Ali, savladavanje bola i iskušenja dovešće je do sreće i slobode. Naime, u višim društvenim slojevima (u knjizi se govori se o tridesetim godinama dvadesetog vijeka) u Kini bilo je pravilo da se, pripremajući ih za ulogu pokornih supruga, djevojčicama uvezuju i stežu stopala. Naravno da je to izazivalo višestruke patnje. Prvo bolnu osjetljivost, ograničenje da dijete potrči i igra se prirodno. Mladi ljekar, školovan u Americi, vraća se u Kinu i poštujući volju roditelja, ženi se djevojkom po njihovom izboru. Nevjesta je tokom djetinjstva i rane mladosti pripremana za ulogu besprekorne supruge. Ona voli svoga budućeg muža i prije nego ga je upoznala. I tada je ponosna što je izdržala godine muke i bola, tako da su joj stopala mala i otmena, a korak vrlo kratak. Bila je uvjerena da je ispunila svoju obavezu prema roditeljima, poslušno se pripremivši za budući život. A i stopala skoro da više nijesu boljela...
A onda nastaje za nju nerazumljiva drama. Njen muž je posmatra sa iskrenim sažaljenjem i nagovara da odveže stopala. Ljekar je i zna kolike patnje i bolove je pretrpjela, ali takođe i da će odvezivanje značiti novu, možda i veću muku. Spreman je da joj pomogne, ako prihvati njegovu molbu i savjet. Kroz djetinjstvo su je pripremali na pokornost. Porodici, roditeljima, mužu, i ta pokornost je bila zaloga srećne budućnosti. Sada je suočena sa paradoksom - da se od nje, zbog budućnosti traži odvezivanje stopala i da odluku može da donese sama.
Mlada Kineskinja pokušava, bezuspješno, da dobije savjet od majke. A onda, ipak, sama donosi odluku. Zbog ljubavi prema mužu, zbog budućnosti sa njim - da odveže stopala. Da prođe kroz novi bolni i težak proces, pomaže joj muž ljekar. U toj zajedničkoj patnji javlja se i duboko međusobno razumijevanje, samopouzdanje i iskrena ljubav kod oboje. Ne onaj očekivani, naučeni, predodređeni odnos za koji ih je tradicija pripremala. Već odnos ljudskih bića koja bolnim pregnućem otklanjaju prepreke i stvaraju budućnost.
Nije mi namjera da prepričavam sadržaj knjige. Zarobljenost Crne Gore je, metaforički, kao obogaljena stopala mlade Kineskinje. Društvo generacijama sistematski pripremano na pokornost, poslušnost i kontrolisanost. Generacije ubogaljene neslobodom, da bi se došlo do novih obećanja sigurnosti i napretka. Za koje je potrebna samo poslušnost i sitan korak.
Prije pet godina, kada je nezavisni predsjednički kandidat g. M. Lekić podržan od cijele opozicije dobio na predsjedničkim izborima, većinska Crna Gora je još bila vezanih ruku, nogu i stopala. I nije pružila korak i ruke da preuzme stečenu pobjedu. Ovo je toliko poznato da je besmisleno dokazivanje. Ali, pominjanje je potrebno kao odbrana od zaborava. Na Cetinju, na inauguraciji kandidata koji je izgubio na tim izborima (a kome je arbitrarno, a ne po Ustavu dato pravo na treći mandat) nije prisustvovala većina poslanika!
U proteklih pet godina je bilo mnogo straha, patnje, muke i bola kod većine građana. U nastojanju da prežive, da sačuvaju ljudskost, da savladaju strah od promjene, da odvežu ruke, noge, stopala... Da prostruji živoz kroz obamrle udove.
Već danima mi se nameće poređenje sa sudbinom mlade Kineskinje i sadašnjim trenutkom Crne Gore. Strah od bola, proživljenog i zapamćenog čini nas neslobodnim i ubogaljenim. Ili smatramo da je decenijska osujećenost u slobodnom izboru sopstvene budućnosti nešto predodređeno? Naravno da će da boli da se to promijeni. Ali, kada se promijeni, neke od starijih i sve mlade generacije doživjeće i u Crnoj Gori scenu iz izvanredne danske TV serije Premijerka. Kada poštar donosi pošiljku, vrata otvara premijerka Danske. On pročita ime sa adrese i traži tu osobu. „To sam ja“, kaže premijerka. „U redu, potpišite. Doviđenja“.
A kad umine bol u odvezanim rukama, nogama, stopalima, a korak se produži i ubrza, kada se ljudi osokole odlučujući o svojim predstavnicima, svojim sudbinama, pravcima razvoja koji su za sve dobri, ostvarićemo sve što slobodnim ljudima pripada.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
