U osnovnim školama uvesti predmet sakupljanje mrvica, praktična nastava sa malo teorije. Poenta je da đak čučne i kupi sa tepiha ručno, jednu po jednu i slaže ih na dlan kao da su od zlata. Moj običaj je da mrvice šutnem pod tepih ili ispod kreveta, samo da ih ne vidim. Iako sam uvijek bio odličan, vrlo dobar đak, nikad nisam naučio lekciju da mrvice van vidnog polja i dalje postoje. Čitao sam kod Pijažea da djeca u drugoj, trećoj godini shvate, zvečka sklonjena iza leđa nije nestala. Obrazovni sistem valjalo bi da je nalik finskom, njemačkom. Volio bih da dječaci kupe strpljivo, da rastu svjesni koliko je sve što rade važno, kao i da je pežorativ ne kupi trunje odraz grandomanije, da su mrvice prva i posljednja odbrana mentaliteta i estetike kojoj se u mojim godinama već nemoguće oduprijeti. Super ego nemoćno posmatra kako trpam po uglovima, ispod stalka za knjige, i ne kažem da treba biti Hitler, ne jebem Bauhaus, švedski socijalizam, nisam fan evropocentričnog atlantizma libelu, šubler i lenjire prezirem, ali dosadilo mi je da me mrvice čine robom bijedne laži kako sam slobodan, volio bih da moja djeca pokupe igračke, predlaže to i Marija Montesori, nije iz moje glave, kupiti trunje vrhunski je domet civilizacije, kao umivanje - čak i muva nakon balege ima onaj rad nožicama, čisti se, što je, po Epštajnu, kultura, i majmun je kompulzivan kad ga napadnu vaške, kupi ih i slaže, red postoji i mrvice su prapočetak tog reda, ili Armagedon. Zvuči metafizički, još da pomenem ritam brojanice, geštalt psihologe, pomisliće neko, nešto krijem ali ne, bukvalno, nisam u stanju da pokupim mrvice, to je moj porok, priznanje, vrh ledenog brijega karaktera, i sva istina koju sam htio da podijelim, mrvica.
Bonus video:
