„Ta podjela u Crnoj Gori je nama iz vana nametnuta. Podjela na Srbe i Crnogorce je politička podjela.“ (Krivokapić Ranko)
Najbolje bijaše dok smo bili samostalni i sami. Niko nije htio k nama osim dušmani, a vala ni mi glavoboljali stoga nijesmo - marili ili se naturali grđima od sebe. Nikad jeli ’leba s prijekora. Bilo je ekscesa i upada, ali Bože moj... u svakom slučaju znatno manje - zanemarljivo za ovu analizu - nego kod drugih Plemena i družina koji su oho-ho činjeli koješta. Nego, bolje da ne načinjemo tu priču.
Bili smo jedinstveni. Nije nam bilo druga na svijetu. Drugi su se dijelili, diobom razvijali i razvijavali – selili i plovili... Mi postojani – ostadosmo prvobitni i tu gdje jesmo. Ali sve do jedne ure.
Počelo se lučiti i razlikovati kod nas - najvećma pod nagovorom tuđina - na razne sorte i načine a tadijer i poprijeko gledati. Nekako su te razlike nadošle pređe demokratije, i zatekle nas nespremne.
Demokratija je bila nama nepotrebna i suvišna – što će zdravome ljekovi i poštenome stega i Zakon. Demokratija je tamo 'đe ima raznijeh smjerova i interesa te svako vuče na svoju stranu a moraju nekako da se slože i upregnu u jedna kola.
Lako je drugima - nikad nijesu bili jedinstveni. Mi smo - juče još - bili ka' jedan.
Da nije političara Mi bi kakvi smo, to i zaboravili, staru slavu našu - pa udarili nemilim drumovima k pluralističkoj Evropi. Kad ne može biti sve jednako, tader je zanago različito.
Opet, političari nikako da prežale ono poštenje i ono jedinstvo: vele bolje je, kad već nas imate - držite se nas a mi će mo poštenja - da vrnemo ono od pređe, nego da sad klecamo i pustozvrcamo, sa golemim kašnjenjem, putevima, kojima su drugi davno minuli. Ako ne može ono da se povrne, a ono ne znači da ne treba pokušati kad već imamo mlade, lijepe i poštene.
Drugi Narodi ističu sasvim nelijepe i škakljive odlike političkog truda i političara kao jedinke posebnoga kova. Primorani su da se svikolici drže Zakona kao pijan plota ne bi li se kako-tako održali u ravnoteži i održivom razvoju: sve bi im raskubli i raznijeli - eto kakvi su.
Mi, međutim, imamo i ponosimo se time - samo i vazda - riječi hvale za naše momke, koje nije suvišno i ovdje ponoviti: „srećan je Narod koji ima ovakvu omladinu“ (J.B.Tito). Držimo se u jednom komatu – imamo državotvornu većinu - Zakone čuvamo na sigurno – za slučaj nužde i najpotonje ure.
Nesviknuti na demokratske nijanse - „a ja zebem od mnogo mišljenja“ (V.Mandušić) - krstimo inomišljnike kao neprijatelje mišljenja ili bolje - samo kao neprijatelje: raznih boja, porijekla i namjene.
Nadalje, politički je najpreči zadatak, iznimno važno - par excellence - krstiti neprijatelja karakternim imenom (nomen est omen) koje treba da ga ojadi i diskvalifikuje iz daljnjeg natjecanja. Različite nijanse u gledanju na stvarnost – omogućavaju i otvaraju šaroliku lepezu etiketa i bogat registar dijagnoza.
Gledišta, koja mogu biti i plod mukotrpnog misaonog procesa - bivaju obzirno razmotrena, potom imenovana, svrstana i smještena u odgovarajući neprijateljski kontekst. Nesrećni mislioci se daruju pridjevima: od moralnih nakaza i nikogovića do neopjevanih i nezbrinutih psihopatoloških slučajeva od kojih je i porodica digla ruke. Različiti uglovi posmatranja postaju ugaoni kamenovi spoticanja i potucanja mnogog Crnogorca.
Stoga je mišljenje zadovoljstvo i zabava za dokone ali i neprijateljska djelatnost - gospodine Aristotel. Kutara je to i glavobolja, kako nas opomenu sa tokama na prsima - Vuk Mandušić. Treba ga izbjegavati – prema tome - i dopustiti samo najmanji mogući prostor.
Umjesto rezimea:
1) Ako je Vuk Mandušić uzmicao pred mišljenjem, tader je zanago jasno: rabota je to za političare i njihove administrativne kapacitete. Kapaciteti naravski, posvećeni su pravcu izvršenja bez prava žalbe.
2) Kako i kojim putem Političari dolaze do svojih tvrdih, nepokolebljivih i vazda ispravnih stavova i rezolucija neće biti razmatrano ovom prilikom.
Čuli smo da u Evropi postoje entiteti i supstancije, Narodi i Nacije postojani i nepodložni političkoj disoluciji. Nerastvorljivi u politici.
Bonus video:
