Problem Hrvatske nije ovaj ili onaj premijer, politički predznak vlade, već nemogućnost da se zemljom, njenim političkim, ekonomskim sistemima, pa i društvom upravlja razumnim i promišljenim odlukama.
U Hrvatskoj je teško započeti reforme, a relativno je lako zaustaviti svaku inicijativu. Promjene i planovi se gromko najavljuju, a tiho odugovlače, mijenjaju i povlače.
Hrvatsko društvo se odupire modernizaciji, slavi mističnu prošlost i izmišljenu veličinu i jedinstvenost.
Odluke su blokirane, nema političke odgovornosti, a bauljanje bez cilja je odlučivanje bez računa, prioriteta i priprema. Hrvatska je više država improvizacije nego invencije.
Na izborni rezultat utječu mnoge stvari, no ne i najvažnije: uspjeh u upravljanju, u izvršenju obećanog, ukupnoj politici ili parcijalnim strategijama…
Strategije određuju ciljeve, a Vlada nema jasne i mjerljive ciljeve. Ona ciljeve prilagođava trenutnim interesima, povlači se pred rizicima i ne želi ništa što izgleda nepopularno.
Na odluku birača neće utjecati činjenica da nije dovršen neki projekt, recimo kanal Sava - Dunav, izgradnja hidrocentrala ili energetska strategija, reforma školstva ili rekonstrukcija brodogradnje.
Iako se najčešće radi o nesposobnosti, indolenciji i neznanju, sve više mi se čini da je problem da se prednost daje osobnom materijalnom, a ne javnom interesu i potrebama.
Odluke se ne donose, reforme ne provode. I nikom ništa. Sve što se mijenja prepušteno je maničnim najavama izgradnji, onako kako se reklamiraju cirkusi koje vode klaunovi, najavljuju žene s tri oka i najveća zmija na svijetu. Nema ni razrađenih planova, ni nacrta, ni novaca, ali ima ideja za poslove u kojima zarađuju posrednici i banke.
Država ima stotine zgrada i poslovnih prostora, ali baš voli iznajmljivati nove zgrade i urede u visokim tornjevima. Privatni investitori to vole.
Ono što izgleda blistavo na dan otvaranja, postaje zapušteno još za iste vlade. Za gradnju novih uvijek će se naći; sad se govori o europskim sredstvima (kao da ona nisu i naša?), pa sve izgleda besplatno. No oprati pločice, urediti travnjak, napisati čitljive ploče i putokaze za naše ustanove i javna poduzeća za naše menadžere prevelik je zadatak.
Oni se bave nabavkama automobila, rokovima i proslavama, tiskaju skupe i teške monografije, zovu na polaganje kamena temeljca, traže spas pred stečajem. Pravni standard ”pažnja dobrog gospodara” im je nepoznat. Oni misle da su veliki gospodari s kratkim mandatom.
Mi ne privatiziramo tvornicu gnojiva u Kutini, ne obnavljamo rafinerije, već ih prodajemo kad su jeftine. Ministarstvo državne imovine kao koka čuva zlatna jaja uz vladajući stav da je državno neefikasno. Kako ne bi bilo, kad se čuva svoje, a rasipa tuđe.
Nemamo novaca za obnavljanje i čišćenje, ali imamo za nove investicije. Zgrada bolnice u Blatu, sjajan projekt, dobar početak, sada se parcijalno uređuje. Zdravstvo je javno. Uređene su i dograđene u trideset godina brojne bolnice, ali ne i ova. Nekad se govorilo da se ne zna čije je ona vlasništvo, pa je postala javna ruševina.
Što je s vojarnama? Neke su predane u vlasništvo lokalnih zajednica, veleučilišta. Borongaj je trebao biti novi sveučilišni centar. Nikada Vlada nije taj objekt prepustila Sveučilištu.
Ništa novo nije izgrađeno. Izgradnja plinovoda bila je strateška, što znači i skupa investicija, no koje su ekonomke koristi? Izgradnja cesta bila je nacionalni ponos, no sada se ispostavljaju računi i zatvaraju bivši direktori.
Dođe kineska delegacija u posjet. Mi bismo im prepustili ono čime nismo znali (htjeli?) gospodariti. Što je s prugom za Beograd i s unskom prugom za koje nema novaca, a izgledaju kao velik problem? Što je s lukama? (...)
Mi imamo barune pljačkaše (robbert barons), ali oni nisu mecene sveučilištima, ne grade galerije, već skromno pobjegnu u Austriju i Švicarsku.
Mi imamo nas kmetove zastrašene snagom države, medija i raspodjelom državnih privilegija. Za puk su sportska natjecanja i zabavne emisije o kuhanju i zdravlju. Ne treba ni prijetnja policijom - dovoljno je pohvaliti glupost i ludost.
Ovo sve spominjem zbog toga što vlada dojam da se sve može prikriti, pažnju javnosti usmjeriti na frizuru Predsjednice, a ne na sadržaj i smislenost njenih govora.
Premijer izbjegava pitanja, ministri se vole slikati, ali su naučili tek frazu da institucije rade svoj posao, da za mišljenje treba pitati nekog drugog, a pod vodstvom stručnjaka za neverbalnu komunikaciju rade na glupom osmijehu.
Prije puno godina tako je Ivo Sanader tumačio neverbalnu komunikaciju ”prijatelja Silvija Berlusconija”.
U Hrvatskoj je upravljanje postalo poddisciplina hipnoze. Treba kupovati vrijeme, širiti osmijehe i govoriti da je naš problem pesimizam i loš narod. Treba se grupirati i mahati bocama mutne vode, strašiti katastrofama zagađenja iseljenih područja ili se baviti humanitarnim akcijama za bolesnu djecu.
Hrvatska javnost je imitacija Instagrama na kojem najviše lajkova dobiju slike kućnih ljubimaca, rascvjetale trešnje i cure s teškim trepavicama.
Takvom Hrvatskom se ne upravlja, pa i onaj koji s najboljim namjerama dobije vlast, jer su oponenti još lošiji, brzo izgubi volju i prepusti se komotnim poslovima ostavljanja problema za sutra, izmišljanjem izazova koje svaka budala ili slučaj mogu riješiti. Bavi se samo kadrovskim križaljkama, posjetima zgodnim zemljama (kojima mi i nismo važni).
Tajna karijere u Hrvatskoj je ne baviti se ozbiljnim i teško rješivim stvarima, slikati se iza ramena voljenog vođe, rukovati se čvrstim stiskom i ne zaspati na stranačkim sastancima.
Odbojnost prema promjenama i nužnim reformama nije problem apstraktnog straha i nesigurnosti. Postoje organizirane interesne grupe koje se protive svakom ugrožavanju svog položaja.
Zabrani se pušenje u kafićima, onda malo popusti, a sada se svugdje puši. Zabrani se vožnja pod utjecajem alkohola, ali uskoro pobijedi pravilo o samo ”jednoj putnoj”, zabrani se gradnja do sto metara od obale, a onda s balkona apartmana možeš pecati boljim štapom.
Utvrdi se da jedinica lokalne uprave mora imati više od 5.000 stanovnika, ali sada to nitko, najmanje Sabor i Ministarstvo uprave, ne poštuje. Izuzetak je postalo pravilo, dakle pravila nema. ”Snađi se” nije parola vladavine prava.
Biti čovjek bez hrabrosti i integriteta je stvar koja se može razumjeti, može se tome rugati, može se opravdati okolnostima, ali vlast ne postoji kad izgubi integritet i poštenje. Ne vlada se na strahu i komociji mnogih, već na vjerodostojnosti, hrabrosti i znanju odabranih. Mi nemamo tu sreću.
(autograf.hr)
Bonus video:
