Prije 75 godina, neposredno prije kraja II svjetskog rata, na Jalti su se sastale vođe pobjedničkih sila. Dogovorili su podjelu svijeta i novi svjetski mirovni poredak
Bila je to fotografija koja je prije 75 godina obišla svijet: rame uz rame sjede britanski premijer Vinston Čerčil, američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt i sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin.
Ukrućeni u foteljama, utonuli u zimske kapute.
Ta slika trebalo je da simboliše jedinstvo velikih sila i nadu u trajan mir nakon završetka II svjetskog rata koji je započela nacistička Njemačka. Fotografija je snimljena u crnomorskom ljetovalištu Jalti, na konferenciji na koju je Sovjetski Savez 4. februara 1945. pozvao svoje saveznike u borbi protiv nacista. U to vrijeme Hitlerovo „hiljadugodišnje carstvo“ bilo je pred raspadom.
Kako podijeliti Njemačku?
Na zapadnom frontu, Amerikanci i Britanci su, uprkos velikom otporu Njemaca, brzo napredovali. Na istoku su sovjetske trupe u okviru velike zimske ofanzive došle na 100 kilometara do Berlina. Nešto kasnije, 30. aprila, Hitler će se ubiti u svom bunkeru. Osmog maja Njemačka će potpisati bezuslovnu kapitulaciju.
U Jalti, gdje su ranije ljetovali ruski carevi i aristokratija, trebalo je nastaviti razgovore započete ranije u Teheranu, prije svega o podjeli i denacifikovanju Njemačke. Kao i o uspostavljanju novog svjetskog poretka. U to je spadalo i od strane Zapada forsirano osnivanje Ujedinjenih nacija, kao ubuduće najvažnije globalne organizacije.
Nada pobjednika u saradnju
Osnovni cilj konferencije bio je: kako uskladiti djelimično različite interese pobjedničkih sila? U tom trenutku, komunista Staljin i kapitalisti Ruzvelt i Čerčil još imaju zajedničkog neprijatelja - Njemačku. Tek dvije godine kasnije saveznički trio će se raspasti u vrijeme Hladnog rata.
„Čerčil i Ruzvelt su sve vrijeme rata bili u kontaktu, dopisivali su se i susretali. Staljina su prije toga sreli samo jednom, u Teheranu krajem 1943. Njih dvojica su polazili od toga da će se saradnja nastaviti i poslije rata, godinama, čak decenijama. Zato su bili spremni na kompromise“, kaže kelnski istoričar Jost Difler.
Podjela svijeta
„Istovremeno, Ruzvelt i Čerčil su znali s kim imaju posla. Bilo im je jasno da brutalni sovjetski diktator želi da proširi svoj uticaj u Evropi. Oni tu nisu imali nikakve iluzije“, smatra istoričar Vilfrid Lot s univerziteta u Duisburgu. “Ali atmosfera je sve u svemu bila dobra. Ponekad bi se neko naljutio, ustao, nije želio da prihvati ovo ili ono. Ali u osnovi se radilo u duhu saradnje“.
Konferencija i pregovori trajali su do 11. februara. Na kraju je Čerčil uspio da nametne Francusku kao četvrtu okupacionu silu u Njemačkoj, a Ruzvelt je privolio Staljina na pristanak da se i Sovjetski Savez uključi u rad Ujedinjenih nacija i da se Moskva angažuje u ratu protiv Japana. A Staljin je dobio pravo da teritorije u Evropi - one na kojima se nalazila sovjetska vojska, priključi u sferu uticaja Sovjetskog Saveza.
Osim toga, Staljin je dobio i neke teritorije na dalekom istoku na račun Japana i Kine, kao i pravo na veto u budućem Savjetu bezbjednosti UN.
Konkretna granica Sovjetskog Saveza i Poljske trebalo je kasnije da se sasvim definiše, ali je dogovoreno da se kao demarkaciona linija prizna granica iz 1939, onda kada su Hitler i Staljin još sarađivali i prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez.
U završnoj deklaraciji konferencije na Jalti takođe je zapisano: „Naša je zajednička volja da se unište njemački militarizam i nacionalsocijalizam, kako Njemačka nikad više ne bi bila u stanju da ugrozi svjetski mir. Naša namjera nije da se uništi njemački narod, ali samo kada se iskorijeni nacionalsocijalizam i militarizam, Njemci će moći da imaju nadu u bolji život i mjesto u međunarodnoj zajednici naroda.“
Kompromisi i otvorena pitanja
Istoričar Difler smatra da je u Jalti svako nešto dobio: „Staljin se nametnuo kada je riječ o granicama, a zapadne sile u postavljanju okvira za svjetski mirovni poredak.“
Na kraju su sva trojica jasno rekli da su postigli dobar sporazum - dobru osnovu za budućnost, napominje istoričar Lot: „To znači da su oni nakon konferencije bili isto tako optimistični kao i prije nje“. Ali postojao je i čitav niz pitanja oko kojih nisu postignuta jasna rješenja. Sva trojica su polazila od toga da će konačni dogovor oko Evrope biti postignut nakon okončanja rata. U tom smislu je Jalta bila samo prelazna konferencija na kojoj su tek naznačena neka rješenja za budućnost. „Tu još nije postavljen konačni okvir za trajan mir“, smatra Lot. To, međutim, nije uspjelo ni na konferenciji pola godine kasnije, u julu 1945. u Potsdamu, i to je pripremilo teren za budući Hladni rat.
Treba nam neka nova nova Jalta
Prema mišljenju Lota, uz pristanak Moskve na učestvovanje u radu UN, najveći doprinos konferencije na Jalti je u spoznaji da pobjedničke sile zajednički moraju da snose odgovornost za budućnost pobijeđene Njemačke.
Osim toga, Jalta je pokazala u kojoj je mjeri važna diplomatija na vrhu, gdje učestvuju šefovi država i vlada.
„U pregovorima o posleratnom poretku na Jalti su učestvovale vođe i pokazalo se da su, kada sjede zajedno, oni u stanju da uspostave međusobno povjerenje i pronađu kompromisna rješenja“, kaže Lot. „A kad toga nema, onda nastaju problemi. Dio razloga za Hladni rat je i u činjenici da su ti kontakti kasnije oslabili.“
Zbog toga bi, smatra Difler, bilo vrijeme da se danas, u novom obliku, ponovo oživi taj format Jalte: „Bilo bi razumno da ponovo dođe do neke konferencije velikih sila“. Prema njegovom mišljenju bilo bi važno da se „razvije zajednička svijest o tome da je moguć neki novi mirovni poredak. To nam danas opet treba.“
Bonus video:
