Nekad fotografije stare Podgorice djeluju kao da je tada zaista bilo više mira i sklada. Za početak. Ostalo i nije toliko bitno, ali osjeća se širina u odnosu na danas, a ne govorimo samo o prostoru. Svi ljudi na fotografijama izgledaju kao da su slušali bluz, imaju lagan korak i nisu izmoreni i lažno brzi kao danas. Zasigurno nije bilo baš tako, ali tako djeluje.
Plaža na Morači između mostova, mnogo ljudi uživa i kupa se, iznad je restoran sa stolicama, metalni ram i plastično sjedalo. Samo ta fotografija svjedoči o sasvim drugom sklopu svijesti naroda. Kasnije su tu plažu među mostovima prepuštili samoj sebi, i tamo skoro da nema ničeg.
Tako da su preimenovane „Ploče“ postale stecište svih koji izađu u grad, a odbijaju u gradskoj priči da učestvuju. Najčešće su tamo išli srednjoškolci sa kesama iz marketa, a u njima grickalice i pivo, eventualno cigari. Bilo je situacija da siđu i zgađeni stariji tipovi da se naduvaju pred grad, da pregrme lakše još koju noć u gradu sa kojim nisu baš u najboljim odnosima. Nekad nisu ni sa sobom, jer su Ploče svima otvarale dušu, pa su tu uz Moraču, u mrklom mraku svi pričali sve što im je na duši i što im padne na pamet.
Bio sam drugi razred gimnazije kad je prijatelj slavio rođendan baš na „Ploče“. Kese piva, desetak ljudi i jedna akustična gitara. Stepenice ka Pločama služile su i kao javni toalet, pa sići do tamo bio je izazov, uz svijetlo telefona hodajući cik-cak do dolje.
Rođendan je prekinula posjeta pet policajaca sa lampama. Galamili su, postrojili nas, pretresali, šklepali po glavi ako bi neko nešto progovorio, a onda se čuo jedan zvuk koji je strašan. Policajac je ugazio u gitaru, teškom Planika čizmom skrcao je akustično drvo i razvukao žice. „Ugazih u govno“ bio je njegov komentar, a grohotom su mu se smijale kolege.
Nisu ništa našli, pokupili su se i otišli, uz prijetnje da se sklonimo u roku od pet minuta jer tu ne smijemo biti. Kao, častili su nas toliko vremena da se izgubimo. Nisu nas šamarali, dobro smo prošli. Mi smo ipak krivi, a on je izgazio gitaru. Za njega je to govno.
Mnogo puta sam prisustvovao kad policija upada u kafić i nikad nisu te scene bile fine. Narod je često stoka, i bilo je mnogo opravdanih upada i akcija. U Budvi par godina nakon referenduma, kad se sav šljam balkanski i svjetski tamo skupljao, imali su posla, pa su bili i malo slobodniji. Gledao sam kako pucaju vilice, krckaju rebra i lete zubi. Bukvalno. Znali su taj prizor da priušte Renesansa, Trokadero, Majami i ostala čarobna mjesta divnih imena.
Kad je otišao Glogovac, repriziran je film Bure baruta. Penzionisanog policajca glumi Berček, a Glogovac taksistu koji mu je izlomio kosti, vratio mu jer ga je policajac bez razloga izvukao iz kola u kojima je bio sa curom i tukao pendrekom među noge. I pita ga zašto, a nema zašto jer nema „zbog“. Samo je posrijedi ispoljavanje frustracija, nagomilanih godinama, frustracija koje vode u iživljavanje.
Pričao je drug kasnije, vlasnik pokojne gitare, da je saznao ko je policajac koji je ugazio u govno, jer ipak nije Podgorica mala, ali nije ni prevelika. Policajac je iz Bijelog Polja i naravno da vozi Pasat karavan. Tvrdio je da mu je na cijeloj jednoj strani kola ključem izrezbario, odnosno nacrtao gitaru, ali električnu, ne akustičnu.
Volio bih da je to istina.
Bonus video:
