Htjela sam stan u centru grada, ali bez tramvaja, polozaj istok-zapad, bez buke. Sve sam to dobila. ‘Gundulićeva, bliže Ilici, epicentar grada,’ mnogi su mi rekli. I dugo me nije po uhu grebala ta riječ epicentar - sada će opet da grebe.
Kroz Gundulićevu, dakle, ne prolaze tramvaji, ali se mi na najvišem spratu ipak zaljuljamo kad prodje neki kamion ili kad neko projuri, što se sve rjedje dogadja. Moj prvi komšija rodjen je u tom stanu do mene, na spratu dodanom 1924.godine, dodanom zgradi koja je sagradjena 1914-te. To mi je ulivalo povjerenje - komsija vec 60tak godina zadovoljno tu živi, ispred ulaznih vrata drži bicikl, sigurno i njih ljulja kad ispod, po cesti, prodje veće vozilo, a evo ih tu, ne bi se nikuda selili. Pa nek ljulja.
I to mi se ispunilo.
Nedjelja ujutru. Opet nedjelja i neko prihvatljivo vrijeme, a i prihvatljive vremenske prilike, kao i 1979-te. I budi me zvuk, prvo ide zvuk, koji prolazi kroz duboki san što se pretvara u uzburkano more i mene u borbi s talasima, i, onda, sve se brzo preobrati u javu. Na javi, jos snaznije tutnjanje. Iznad mene, ljulja se luster, krevet plovi, a s polica padaju knjige, figurice, posudice za svijeće, i, natuznije - uramljene fotografije nas sa širokim osmijesima, uvijek iz nekih, naizgled, boljih vremena.
Traje, ne prolazi, ja vrištim kćerkino ime. Treba mi nekoliko sekundi da napustim krevet, ne znam zašto, kao da mi on to ne dopušta. Nije to u pitanju, sve je u glavi. Napokon trčim do kćerkine sobe, razmišljajući šta dalje. ‘Obuj cipele, obuci jaknu,’ govorim joj. Njen je luster vec na pola koplja. I dalje ne znam gdje sada. Nisam znala gdje sve dok je treslo. Ne znam koji mi je zid noseći i jesam li ono bješe negdje pročitala da se ne stoji u okviru vrata? Ono što ću zapamtiti je da, u trenu dok se to nešto veliko dogadja, mi ništa ne znamo. Opustite se, ništa nije pod kontrolom.
Sada znam šta su noseći zidovi, zid od zgrade, tako nam recite, i da se bježi pod sto, narocito ako je pored nosecih zidova. Zatim se stepenicama ide napolje, iako je prvi zemljotres iz serije najjaci. Sjetim se oca koji je ‘79-te poslije prrvog ostao kuci i mahao nam s prozora spavace sobe. Tada sam htjela da spavamo na livadi, bila sam razocarana sto mi to roditelji nisu dali.
Jutros sam samo htjela kcerku uz sebe i da je vodim na sigurno. Auto mi je u obliznjoj javnoj garazi, pod zemljom. To je dobro, mogu spavati u autu, mislim dalekobilo, al sada volim tu mogucnost a auto je odavno kao clan porodice. Larin otac kaze da on vidi da zgrada na Prekrižju može mnogo da izdrži. ‘U životu je najvažnije imati opcije,’ ponavlja. Idemo kod njega.
Kombinacija virusa i zemljotresa napravila je da mi je auto važnije od stana, Zoom aplikacija važnija od susreta uživo, viski važniji od kafe, eskimska jakna s velikim dzepovima vaznija od putnih i dekorativnih torbi i jakni, a neugledne čizme iz Name ‘za sve uvjete’ važnije od novih, lijepih cipela za proljeće.
‘Nema zemljotresa oko dva popodne,’ kaze guru s Prekrizja, i vjerujem mu. Odlazim tada do pustog i ranjenog centra grada gdje vojska raskrcuje Ilicu a Gunduliceva je za vozila sablasno zatvorena trakom. Nema ni vozila ni tramvaja, nema ljuljanja dok kupim nešto što smatram potrebnim a što stane u dvije platnene torbe od kojih jedna ima natpis ‘I love big books.’ Big books ipak ne nosim. Sorry, big books. Od materijala za citanje, nosim samo kcerki papire koji joj trebaju za online nastavu.
Opet se provlačim pored vojske i vojnih kamiona, svi nosimo maske iza kojih se smijesimo. Ili iznad kojih se smijesimo, očima.
Adrenalin radi. Sada znam otkud ljudima hrabrost i snaga u iznimnim/vanrednim situacijama: adrenalin skače na vrh adrenalinometra, i ljepse nam je tako ‘u crvenom’, nego kada prestane skakati a nas spopdnu naše sivkaste uobicajene misli. Trazimo opet situaciju za skok adrenalina...
Kao da smo one igracke na navijanje, sto vjerovatno nekome, ili necemu, i jesmo. Ali ako uz mehanizam za navijanje imamo srce - dobro je, dobro smo.
Samo opušteno, jer ništa nije pod kontrolom.
Bonus video:
