Postojale su dvije kaše. Više ili manje jednako omražene. U skladu s tim nazivale su se „bijela“ i „crna“.
Ti nazivi bili su eufemizmi koje je majka stihijski smislila kako ne bi izgovarala njihova prava imena, koja su kod mene izazivala krajnje gnušanje.
Jasno da je „bijela“ bila griz, a „crna“ - heljda.
Nije bilo drugih varijanti. I svako jutro, kad bi majka bez pogovora pitala „bijela ili crna?“, preda mnom se pojavljivao strašni izbor, koji se iz dana u dan beskonačno ponavljao, između dva agenta svjetskog zla.
S godinama se ponešto ipak mijenjalo. Recimo, gastronomske sklonosti. Tako sam se, recimo, kao već sasvim odrastao čovjek, pomirio s grizom, tim prije jer ga ne susrećem baš često na svojem životnom putu.
A heljda je, kao i prije, ostala moj najžešći neprijatelj. No čini se da ona, nasreću za nju i nesreću za mene, ne zna ništa o tome, i zato se s vremena na vrijeme, u svojem najnevinijem obliku, pojavljuje kao prilog na mojem kuhinjskom stolu ili u restoranskom jelovniku.
Ne, nemojte samo misliti da se zlobno naslađujem jer je ta sivkastosmeđa krupica grozničavo nestala s polica trgovina. Ne! Samo se te „crne kaše“ sjetim svaki put kad prolazim mimo polica sa škarniclima s heljdom.
A sad mi, eto, ona ponovno pada na pamet kad vidim veliku nestašicu heljde.
Iako nije ovdje riječ o kaši, i ja to odlično razumijem. Odlično razumijem da se ne radi o jednoj od prehrambenih namirnica, koja ima te i te karakteristike, već o simbolu, o znaku.
Postoji nekoliko takvih namirnica, koje jedna moja poznanica naziva „živcirajućima“.
„Pomalo iz trgovina nestaju živcirajuće namirnice - sol, suncokretovo ulje, šećer, makaroni, prašak za pranje, sapun, iz nekog razloga i sir…“
I heljda! Naravno, heljda!
Danas je upravo ona postala apsolutni „lider prodaje“, apsolutni prvak u „živciranju“. Upravo je ona postala simbol svakodnevne i, ako želite, egzistencijalne stabilnosti. A njezin nestanak postao je, u skladu s tim, znakom kolektivne uznemirenosti.
I trpaju je po kutijama i sanducima u nervoznom iščekivanju nečega strašnog i nepovratnog. A to što iščekuju je utoliko strašnije, ukoliko se ne da vidjeti, čuti, opipati, osjetiti njuhom. Zanimljivo da je upravo heljda, jedna od tih „živcirajućih namirnica“, preuzela na sebe to teško simboličko breme. U najmanju ruku - zasad. Moja generacija bila je prva generacija sovjetske epohe, koja nije znala za glad. Ne radi se ovdje o deficitu, o redovima za kobasicu, o nepostojanju namirnica - to nam je upravo dobro poznato.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad stanje s hranom u državi, reći ćemo iskreno, nije bilo baš najbolje, i kad je puno mladih počelo govoriti o „gladi“, netko je oštroumno rekao: „Pa glad je za tu generaciju zatvaranje nedalekog kioska, koji prodaje žesticu Royal, pivo Heineken, jeftine lažnjake Amaretta i Snickersa“.
Radi se o pravoj gladi, o onoj koju znam od svojih roditelja. Neću zaboraviti majčine priče o životu njezine obitelj u Harkovu početkom tridesetih godina. O tome kako je, kao maturantica, vidjela svojim očima leševe koji su ležali na trgu ispred kolodvora. Potom je saznala da su to bili ljudi iz okolnih sela, koji su se neobjašnjivim načinom probili do grada, da bi se tamo nekako skrpali prosjačenjem i trampom.
No u gradu također nije bilo ničega. Ne tako kao u selu, ipak su postojali bezvrijedni bonovi za hranu, ali, generalno gledajući, gotovo da ničega nije bilo.
Sjećam se njezine priče o tome kako se tijekom najgladnije zime njezinoj starijoj sestri posrećilo da dobije posao u tvornici makarona, gdje se plaća nije dobivala u novcu, koji tad nikoga nije zanimao, nego u makaronima. Te zime spasili su se jer su se hranili isključivo makaronima. Tako su uspjeli preživjeti tu zimu. Ali nisu svi bili sretne ruke kao oni. To mi je jednom ispričala kao odgovor na moje pitanju zašto ne voli makarone.Ja sam ih, za razliku od heljde, jako volio.
Neću zaboraviti što je govorila tetka, koja je preživjela opsadu Lenjingrada. I to šapćući, ali sam sve čuo!
Nitko od nas ne zna što će biti dalje. Nitko ne zna koliko će trajati ova nesreća koja se sručila na naše glave. Ja sam optimist, molit ću lijepo! I ne vjerujem u to da je moguća glad.
A bez heljde je ipak moguće preživjeti, i to bez neke posebne štete. To svakako mogu!
Samo što ona, bestidnica jedna, nije definitivno iščezla. Eno je! Prokletnica se ponovno, kao da se ništa nije ni dogodilo, pojavljuje na policama.
(MBH media; Peščanik.net; prevod: I. ALEBIĆ)
Bonus video:
