Stvarni događaj je podstakao francuskog slikara, romantičara, Teodora Žerikoa da naslika (1818-1819) potresnu sliku poznatu kao Splav Meduze. Slika velikih dimenzija, 491x716 cm, koju je Žeriko radio više od godinu dana, prvi put je izložena na Pariskom salonu 1819. godine.
Sredinom 2016. navršilo se 200 godina od toga tragičnog događaja koji je Žeriko ovjekovječio. U julu 1816. francuski ratni brod Meduza udario je u hridi kod zapadne obale Afrike. Na brodu je bilo 400 ljudi, ali ne i dovoljno mjesta na čamcima za spasavanje. Sto četrdeset sedam ljudi se moralo ukrcati na improvizovani splav. Dobili su obećanje da će ih čamci vući, što je u početku i bilo. Kasnije, kapetan je naredio da se konopci presijeku i splav i ljudi na njemu prepušteni su moru i sudbini. Dvonedjeljnu agoniju, suočeni sa glađu, dehidratacijom, kanibalizmom i ludilom, preživjelo je petnaest brodolomnika sa splava. Tako je istina o brodu Meduza i otpisanim stradalnicima izašla na vidjelo. A time se saznalo i za okolnosti koje su dovele do nasukivanja i propasti broda.
Kapetanu Meduze, iako je u vrijeme događaja imao već preko pedeset godina, to je bilo prvo komandovanje brodom. Postavljen je za kapetana ne zbog stručnih sposobnosti i iskustva, već iz političkih razloga. Bio je istaknuti antibonapartista, što je tadašnjim francuskim vlastima bilo opredjeljujuće. Tako se desilo da nestručni kapetan odluči da brod koji nije bio spreman za plovidbu, povede u propast. Politička podobnost, siguran način da se brod nasuče!
Teodor Žeriko je svojom slikom, prije svega, pokazao stanje tadašnjeg francuskog društva. Slika je odmah postala slavna među savremenicima. I zbog likovne vrijednosti i kao reprezent novog slikarskog pravca - romantizma. Ali i zbog metaforičkog značenja i značaja.
Slika je bila odraz reagovanja javnog mnjenja na strahovito stradanje 147 ukrcanih na improvizovani splav, od kojih se spasilo 15 ljudi.
“Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna“, napomena je koja se u naše vrijeme, samohvaljeno demokratijom, često navodi u predgovoru romana, filmova, serija, pa i pozorišnih predstava (preventiva od sudskih procesa nezadovoljnih moćnika). Zna se, pravo umjetničko djelo je bezvremeno, pokazujući i prošle i sadašnje i buduće situacije.Tako Splav Meduze Teodora Žerikoa slika i našu neposrednu prošlost, savremeno stanje i prijeteću budućnost.
Podobni kapetani ekonomije, planiranja prostora, pravosuđa, obrazovanja, zdravstva... Podobnost, zna se, ne traži provjeru kompetencija, ličnog integriteta, vizije. Naravno, takve kapetane postavljaju podobni admirali - i tako sve do razbijanja o hridi. Hridi prezaduženosti, nezaposlenosti, uludo (a skupo) potrošenog prostora, farsičnih suđenja (zbog kojih se gubi povjerenje u državu), nazadovanja obrazovanja, propalog zdravstvenog sistema.
Žeriko nam je snagom pravog umjetnika prikazao patnju nevoljnika koje je neznanje, kukavičluk, bezakonje i bezdušnost gurnulo u stradanje, agoniju i smrt. Tadašnja francuska vlast je pokušala da se to užasno stradanje prećuti.
Tih petnaest slučajno spasenih posvjedočilo je o zločinu jednih i tragediji drugih. Hijerarhija podobnih je sve preduzela da se „slučaj nije ni desio“. Ali i prije dvjesta godina u Francuskoj je štampa bila svojeglava. Javnost je obaviještena o stradanju nevoljnika sa splava broda Meduza.
Svima je jasno u Crnoj Gori i vlasti i slobodnim medijima i novinarima i nama običnim građanima zašto je hitno da se RTCG „vrati“ u krilo DPS-a. Poslije može da se prikrije, ispegla, objasni situacija i sl. tako kako je od koristi vladajućoj skupini. Splav Meduze se nikada ne bi desio da štampa nije objavila svjedočenja nekih preživjelih. Prije 200 godina!
Već smo čuli da sadašnjoj vlasti treba još barem deset godina da se zaokruži postignuće u svekolikom ekonomskom i društvenom razvoju. Nije bivalo da četvrti nosilac štafete nadoknadi zaostajanje svakog od prethodnih. Da u četvrtoj deceniji ista vlast nadoknadi propušteno iz prethodne tri. Oni koji povjeruju opet podobnom kapetanu, sve nas poslaše da se razbijemo o hridi.
Bonus video:
