Nakon izrežirane izborne krađe oktobra 2016, svi smo na neki način saosjećali sa predstavnicima formalne opozicije. Navodni „državni udar“ označio je povratak na redovnu upotrebu represivnog aparata u skladu sa partijskim potrebama. Ujedno, porast nasilja i kriminala na ulicama crnogorskih gradova i učestali napadi na novinare postali su svakodnevica. U novembru iste godine, opozicija je donijela državničku odluku o bojkotu nelegitimnog parlamenta i kako su oni rekli, kriminalnog režima. Nedugo zatim, čestim međusobnim napadima i kršenjem dogovora o bojkotu, opozicija je počela strmoglavo gubiti legitimitet izlaskom na izbore, lokalne i predsjedničke. Slamku spasa im je pružila neformalna grupa „Odupri se“, kroz organizaciju masovnih protesta kao refleks na ekranizaciju institucionalizacije kriminala od strane vlasti ali i na inertnost formalne opozicije. Krajem prvog kvartala 2019, poslanici su potpisali Sporazum za budućnost i obavezali se na bezuslovnu borbu za obezbjeđivanje uslova za prve fer i slobodne izbore. Dok se mastilo nije ni osušilo, neki su se vratili u „Sinđin parlament“, drugi uradili sve da vlast u Kotoru izgubi, a treći su ostali treći i posvetili se jačanju partijske infrastrukture.
U junu ove godine, izbore koje je zakazao predsjednik DPS-a problematični su iz mnogo razloga. Prvo, način skraćenja mandata postojećem sazivu parlamenta, govori u prilog da je zakonodavni organ samo taster u rukama DPS-a. Drugo, kriza legitimiteta političkog sistema jasno se očitava u Budvi, koja nakon Kotora, i ranije Nikšića i Podgorice, predstavlja pokaznu vježbu djelovanja zarobljenih institucija, spremnih da u svakom trenutku prekroji izbornu volju građana. Treće, u tehničkom smislu, organi za sprovođenje i kontrolu izbornog procesa poput DIK, ASK, SDT, AEM, Savjet i rukovodstvo RTCG-a su dominantno partijske ispostave DPS-a. Četvrto, 60 dana je nedovoljno za reviziju biračkog spiska, koji je ključan za omogućavanje fer i slobodnih izbora. Peto, predstavnici vlasti zanemaruju poraznu ekonomsku situaciju uz javni dug od preko 80% BDP-a. Iako socioekonomska zbilja predstavlja ogledalo državničke nesposobnosti DPS-a, fokus je da se za manje od 60 dana do izbora, postojeća sredstva iskoriste na partijska zapošljavanja i socijalna davanja, kao vid ucjene za one najugroženije. Ako prethodno priključimo činjenici da se virus kovid-19 vratio sa trendom rasta većim nego za period mart-april, i odluci da Crna Gora prati Savjet EU i otvori granice za zemlje članice Evropske unije (poput Belgije i Švedske), jasno je da usljed zdravstveno-ekonomskih rizika nema uslova za fer izbore. Sve prethodno navedeno, govori u prilog realnosti da je DPS prinuđen da izbore organizuje po svaku cijenu, jer slijede smanjenje zarada u javnom sektoru, masovna otpuštanja i dugogodišnja recesija. Tu je njihova pozicija jasna, ako pođemo od činjenice da su svoju slobodu vezali za opstanak na vlasti.
S druge strane, teče već 45. mjesec od kada je donijeta odluka o bojkotu institucija, a drugi mjesec od kada su raspisani izbori za kraj avgusta, no opozicija je i dalje bez i jedne aktivnosti. Uprkos negodovanju brojnih lokalnih odbora, DF via Vučić, želi sigurnu poziciju profesionalne opozicije. SDP očekuje povratak u vlast, jer iz njihovog opozicionog djelovanja jasno je da su formirani kao interesna grupacija kao i što je ćerka stranka SD, i bez pristupa državnim finansijama i pozicijima, ne mogu opstati. Ostali se ne oglašavaju pretjerano, iako svakodnevno vode kampanju - jedni od vrata do vrata, dok drugi djeluju više kabinetski.
Nakon izloženog, potpuno je logično zapitati se zašto je to tako. Prvi, i svakako najvažniji, jeste finansijski momenat. Ove godine je iz budžeta za finansiranje političkih organizacija izdvojeno preko 7 miliona eura. Od tog iznosa, nešto manje od polovine ide partijama formalne opozicije. Ovdje ne ulaze ogromni troškovi za poslaničke/odborničke plate, kao ni za troškove kampanje. Drugi, iako su svjesni da izborima u ovakvim uslovima, ne može doći do smjene autokratskog režima, ipak izlaze na izbore jer čuvaju dio političkog monopola. Treći, neodgovornost. Trenutno je preko 40% apstinenata sa trendom porasta što govori da gro građana želi promjene ali ne vjeruje kako postojećim akterima, tako ni uslovima u kojima će se izbori održati. Iako ovih dana govore da je režim „gotov“, predstavnici formalne opozicije ni ne pomišljaju, kao vid odgovornog i državničkog ponašanja, na kovertirane ostavke u slučaju neuspjeha.
U takvoj konstelaciji, građani su prepušteni sebi samima, pa tako i ne smije čuditi da prilikom hapšenja i određivanja pritvora za vojnika Kasalicu i njegovu suprugu, niko, ama baš niko iz opozicije nije došao da ih podrži. Novinu predstavlja spremnost opozicije da se obračuna sa građanskim aktivistima, koji se zalažu za bojkot ili odlaganje izbora do obezbjeđivanja uslova za prve fer i slobodne izbore. Takođe, nijesu spremni da prihvate odgovornost i rizik, i pokažu zube onima koji već trideset godina uništavaju naše društvo. Takvim ponašanjem formalna opozicija rizikuje svoj opozicioni status, a Crna Gora odlaže neminovan pad DPS u sljedećih godinu-dvije. Na kraju, ostaje pitanje zašto opozicija ne iskoristi istorijsku šansu i pošalje DPS u političku prošlost.
Bonus video:
