U ovim kovid vremenima kad se, guran inercijom, naš obični, svakodnevni život guši u vakuumu bez navika, u vremenu u kojem nas je priroda (i NKT) primorala da usporimo ili potpuno zastanemo mnoge su se stvari promijenile a najviše se izmijenila naša perspektiva. Brzina, koja je često kao jedino vezivo držala naš svakodnevni život na okupu, je nestala. Bez centripetalne sile svakodnevnih navika, rituala i obaveza mnogo toga se isfragmentiralo, rasulo i izgubilo svoj oblik. Morali smo se zagledati u do tada neupitne mehanizme stvarnosti ili u načine sopstvenog funkcionisanja. Mnogi tvrde da ovo vrijeme pruža velike mogućnosti za preispitivanje, prevrednovanje, obnavljanje, jednom riječju - možda je trenutak za katarzu. Ja sam malo manji optimista po pitanju suštinske promjene pojedinca, ali i društva u cjelini, jer mislim da se mnogo viša cijena za takvu promjenu mora platiti, ali se slažem da ovo vrijeme nosi veliki potencijal. Mislim da je ovo vrijeme arheologije u kojem se mogu mnogo lakše otkriti temelji preostalih društvenih građevina ali i riješiti porijeklo mnogobrojnih ruševina. Za društvenu arheologiju bi vjerovatno trebali angažovati antropologe, sociologe, psihologe, lingviste i mnoge druge stručnjake kojima naše društvo ne obiluje. Kadar kojim smo bogati su političari arheolozi i arheolozi amateri i oni nas nepogrješivo, kroz prečice, svemirske crvotočine i neimenovane portale vode pravo do crnih rupa. Ovo je njihovo vrijeme. Međutim, pošto su prilike takve kakve jesu, tada i mi, oportunistički glasači, stanovnici, da ne kažem građani, vidimo priliku da iskoristimo vrijeme i situaciju i da arhelogija i nama pruži neke benefite. O kakvoj se arheologiji radi?
Risan je u Crnoj Gori sinonim za arheološko nalazište. To je mjesto gdje je, po opštem uvjerenju, dovoljno samo malo zaprškati i pronaći antički novčić, veličanstveni mozaik, vrijedan prsten ili čitavog starog Rimljanina, još starijeg Grka ili najstarijeg Ilira. Po mnogim legendama basnoslovno blago Kraljice Teute još čami u nekom zatrpanom škripu između Gradine i Poljičkog potoka i čeka svog Šlimana ili Indijanu Džounsa. Podmorje risanskog zaliva još je bogatije i tajnovitije i tamo su po predanju potopljeni čitavi gradovi, tamo postoje tragovi kako pisane istorije tako i ostaci praistorijskih lovaca-sakupljača koji su simboličkim scenama lova oslikavali gredu u Lipcima ali vjerovatno vodili i neke strašne, zaboravljene bojeve sa neandertalcima.
Ostavimo li ironiju po strani, na prostoru Risna su od vremena Artura Evansa pa sve do istraživanja grupe savremenih poljskih arheologa otkriveni mnogi značajni artefakti. Utvrđeno je da je na prostoru Carina postojalo ilirsko naselje koje je imalo status grada prije 2500 godina, a moguće da je dijelom to bila i grčka kolonija. U doba Teute i njenih prethodnika to je bio utvrđeni ilirski prestoni grad sa svojom kovnicom novca, a status grada Risan je zadržao i u rimskoj državi. U stvari, sve do gotskih razaranja Risan je, kako se vjeruje, imao kontinuitet postojanja kao urbana naseobina. Ilirsko svetilište posvećeno Medauru pretvarano je u Artemidin hram, a ovaj u hrišćansku baziliku ali, pretpostavlja se, formu urbanog prostora antički Rizon nije gubio. Međutim, od varvarskih razaranja sudbina Risna i njegovih građevina zauvijek se mijenja. Kao da je postalo pravilo da kako koji osvajač stigne on uništava ostatke prethodnog društva i gradi ponovo, na svoj način i za svoje potrebe. Za razliku, recimo od Kotora ili Perasta, risanski spomenici iz prošlosti su uglavnom ruševine. Taj trend, da sve počinje od nas i sa nama, da je ono prošlo nebitno i treba ga srušiti i zatrpati je jedini stvarni kontinuitet risanskog municipijuma od pozne antike do danas. Mnogi su primjeri očigledni a i lako se da naslutiti kako su nestali tragovi Vizantije, Duklje, Raške, Zete, Bosne, Turske, Venecije... Postoje sačuvani ostaci orijentalnog građevinarstva i nešto mletačkog baroka ali se mi, današnji naseljenici na ovom području, svesrdno trudimo da te tragove prošlosti što efikasnije zatremo. Niko ne može od današnjeg Risna napraviti muzej, niti bi to odgovaralo jednom živom mjestu i njegovim stanovnicima, ali sigurno se mogu sačuvati neki stari, funkcionalni urbani elementi koji svjedoče o bogatoj istoriji. Ili možda ne, možda možemo sve to izgraditi nanovo, bolje i starije?
Najnoviji i tako očigledan primjer filozofije kratkog pamćenja i duboke betonizacije je konačno uništenje stare pješačke ulice Kolumbarina. Riječ je o staroj srednjevjekovnoj ulici koja, nastavljajući se na Grabovac, presijeca gotovo čitavo urbano jezgro današnjeg Risna. Ne vjerujem, bar meni nije poznato, da je neko utvrđivao starost ove ulice ali po sjećanju i predanju, a najviše na osnovu izgleda njene nekadašnje kaldrme, uređene drenaže, nivelacije i preciznog i smislenog usmjerenja, ova ulica potiče još iz turskog vremena, a možda čak i iz ranijeg, moguće i antičkog perioda. Ulica nosi ime po porodici Kolumbarić koja je nastanjena u Risnu od XVII vijeka (pominju se u katastru iz 1704), a možda su živjeli tu i za vrijeme turskog vakta. Po Kolumbarićima se i danas nazivaju još neki risanski toponimi, najpoznatija je plaža i ponta Kolumbarina. Naravno, ovdašnji savremeni urbanisti i investitori ne uviđajući važnost jednog ovakvog koridora a u vremenu kad se bar deklarativno toliko insistira na otvaranju pješačkih zona, ova prelijepa, kaldrmisana, uređena i prilično očuvana pješačka ulica koja je, kao što rekoh, povezivala obalu Stare Slanice sa izvorištem Grabovac i dalje se nastavljala na Gabelu, pa dalje sve do Male, u posljednjih tridesetak godina, u naletu divlje urbanizacije je lagano ali nepovratno devastirana. Pretvarana je, dio po dio, u smetlište, deponiju, kanalizaciju, jednom riječju mjesto za izbjegavanje i zaobilaženje. Uprkos svemu, jedna dionica Kolumbarine je još uvijek bila u funkciji. Koristili smo je mi, stanovnici naselja Bujevina kao najpreči i najlakši pješački pristup plaži i samoj Jadranskoj magistrali, tj. šetalištu. Briga opštine se svela na povremeno košenje bujičnog potoka Kolumbarina kako su je krstili u zvaničnim dokumentima. No nedavno, ima 15-ak dana, i ovi ostaci ostataka su prekopani, sastrugani i razoreni do neprepoznavanja. U dostupnim opštinskim dokumentima niko nije mogao da prepozna projekat koji se izvodi pa su stoga, a s obzirom da u predizbornim vremenima ni ukazanje Gospe ne bi nikoga začudilo, kolale glasine o velikom projektu koji će obnoviti i povezati Kolumbarinu sa Grabovcem, Pješčinom i Malom u obliku moderne saobraćajnice. U toj magli očekivanja, slutnje i julske fjake, bageri su uporno i duboko kopali i iskopali nešto što liči na malu hidroelektranu sa rijekom praznog korita ili možda, pošto je Risan kakva takva urbana sredina, na neku rupu za metro liniju.
U međuvremenu kotorska Direkcija za izgradnju je ćutala na upite koje smo slali. Bilo je nekog pojedinačnog ležanja pod bagere ali su se radovi odvijali. Na kraju se ipak sve zaustavilo, navodno zbog imovinskih sporova, ali je Risan dobio veliki kanjon u svom centralnom dijelu. Sad se samo čekaju jesenje kiše da se počne sa splavarenjem. Možda je ovo i duhovito nekom ko je udaljen, ali ljudima čije su kuće ispod ovog prokopa novembarske bujice sigurno neće dobro donijeti.
Ova bager arheologija koja se odvija u predvečerje još jednih istorijskih izbora, pokrenula je i nas, građane ovog naselja da se na svoj način počnemo baviti arheologijom. Nekim svojim akcijama, među kojima je i ovaj tekst, pokušavamo na ovaj način od nadležnih organa iskopati sljedeće informacije: Ko su investitori? Ko su izvođači? Po kojem se projektu radovi izvode? Da li je bilo javne rasprave ako takav projekat postoji? Zašto su radovi prekinuti? Šta će biti sa devastiranim terenom kad izbori prođu?
Na kraju, za svaki slučaj da napomenem, da smo mi, stanovnici ovog naselja jedna potpuno heterogena grupa, a ima nas iz svih političkih partija, svih vjera i nacija, obrazovanih, mladih, lijepih, ćelavih i onih koji to sve nijesu. U prilog dostavljamo listu potpisa građana i fotografije sa spornog gradilišta. U doba pandemije nije bilo zgodno kupiti potpise od vrata do vrata pa smo registrovali tek mali broj koji je bio „u blizini i dostupan“, međutim sigurni smo da mnogo veći broj stanovnika Risna dijeli naše mišljenje.
Bonus video:
