Nedavno sam imao priliku da posjetim rumunsku kompaniju Alro, najvećeg proizvođača aluminijuma u jugositočnoj Evropi, koji je obilježio 15 godina od privatizacije i 570 miliona US dolara investicija u tom periodu. Plan od 2017. do 2021. je još 190 milona dolara. Uprkos teškim trenucima i gubicima u nekoliko prethodnih godina (visoka cijena struje i takse za obnovljive izvore energije), ova kompanija je upravo zahvaljući investicijama i dobrom menadžmentu osigurala svoju budućnost - za prošlu godinu očekuje izvoz od oko 550 miliona dolara i neto profit od 100 miliona dolara.
KAP je otprilike istu toliku sumu (570) natovario na teret države u periodu osam godina svoje privatizacije (2005-2013). Mogu samo da zamislim kako bi KAP izgledao danas da je taj novac investiran, umjesto što se ’’gubio’’, pa uknjižen na teret države. U dopisu tadašnjem premijeru, 2009. godine, upozorio sam na stanje u KAP-u i da neće moći da izbjegne bankrot, ako Vlada odmah ne preuzme vlasništvo i upravljanje i angažuje stručne ljude. Ne samo da to nije učinjeno nego je Vlada izdala garancije za (takav) KAP od preko 130 miliona eura. Nažalost, ni te garancije nisu spriječile konačan krah i bankrot KAP-a u julu 2013. Čak se ne zna tačno ni za šta je taj novac utrošen. Četiri i po godine kasnije KAP i dalje preživljava, jedva, bez investicija, a samim tim i bez neke izgledne perspektive na duži rok. I naravno da ovoj državi onda ne treba ni analitičar tržišta aluminijuma, niti bilo ko ko ima znanje i informacije sa tržišta i industrije aluminijuma. A i bilo čega drugog, bojim se.
Prije nego što sam otišao iz Kombinata aluminijuma, krajem 2007, bio sam svjedok neviđene otimačine i pljačke koja se odvijala u KAP-u tih dana i godina. Sjećam se da sam kada sam u nekoliko navrata spriječio pljačku imovine KAP-a zamjerio i domaćem i inostranom kadru koji je bio u prilici da puni svoje džepove i bankovne račune na račun KAP-a. Oni su smatrali, sa svojim lopovskim mentalitetom, da ja oduzimam iz njihovih džepova/računa, a ne da sprečavam pljačku tada privatizovane kompanije. Biće da to što je privatizovana znači zeleno svjetlo za pljačku, makar tako je ispalo na kraju. Zato što nisam htio da učestvujem u pljački firme u kojoj sam radio, zamjerio sam se ne samo onima koji su je pljačkali, već i onima koji su to omogućili, koji su bili odgovorni za takvo stanje (makar ne i direktno učestvovali u tome). Do te mjere, ne samo da nemam angažman u državi u kojoj živim i koju već više od 17 godina predstvaljam u svijetu, već da država (Vlada, njene institucije) neće da mi finansira bar putne troškove kako bih predstavljao državu na konferencijama. Koliko vrijedi predstavljanje države u svijetu, u nečemu, imate li ideju? Ima li ikakvog kriterijuma? Hajde da uvedemo da svako, u bilo kojoj oblasti, ko predstavlja državu u svijetu to čini o svom trošku.
Štaviše, kada sam predstavljao Centralnu banku Crne Gore prije neku godinu, na konferencijama i prestižnoj Rojtersovoj anketi, čim se za to saznalo, stigla je direktiva iz ’’Centralnog komiteta’’ da mi se to onemogući i ne produži ugovor. Time je nanesena šteta i Centralnoj banci i Crnoj Gori, jer su se oba ta imena pominjala na svim kontinentima i meridijanima, upravo zahvaljući meni. A ime za one koji nanose štetu je štetočina, barem u svijetu. Kod nas se zovu (sami sebe) patriote, tj. suprotno od izdajnika.
Sada se nameće pitanje: ako ova vladajuća Grupa toliko nema osjećaja da omogući nekom svom građaninu učestvovanje makar na najvećoj i najprestižnijoj konferenciji u svijetu (Arabal, Metal Bulletin, i to kao speaker), i da tamo ima svog predstavnika, može li se vjerovati Grupi da će bilo šta uraditi u interesu Crne Gore, a da to nije prevashodno u njihovom ličnom interesu i radi opstanka na vlasti? Ako zaista misle da je Crna Gora njihovo privatno vlasništvo, kako se i ponašaju, poštenije bi bilo da se proglase za doživotne predsjednike, vladare, gospodare, nego što zamjavaju narod (i svijet) ’’parlamentarnom demokratijom’’.
Činjenica je da ti ljudi koji odlučuju nikada nisu bili na nekoj konferenciji ili događaju a da su pozvani tamo na osnovu svoje stručnosti, znanja, već isključivo na osnovu političke ili državne funkcije, dakle po default-u. Znači, ne razumiju. Nije ih briga. I tako, ujedno, dokazuju ne samo da je u Crnoj Gori poremećen sistem vrijednosti, nego, što je još gore, da nema nikakvog kriterijuma - sve je moguće, sve je dozvoljeno, a sa druge strane sve je nemoguće, i ništa nije dozvoljeno. Umjesto kukanja da nas Evropska unija prihvati preko reda, bolje se, gospodo, pozabavite ovim suštinskim, vrijednosnim pitanjima, pa će nam ubrzati prijem, a ne kočiti.
Pitam se da li bi takav odnos prema meni (bilo kome) bio i da je KAP kojim slučajem uspješna kompanija, u rangu sa evropskim proizvođačima aluminijuma, a ne jedina fabrika u Evropi koja i dalje proizvodi samo T-ingote (sirovinu za dalju preradu), sa zastarjelom Pešine tehnologijom sa kraja 60-ih godina prošlog vijeka (za koju mi nije poznato da se koristi još negdje u svijetu). Naravno da ne bi. Ali bi tada postojala i odgovornost za (ne)učinjeno.
U Crnoj Gori (čija Vlada traži ubrzan prijem u EU) moguće je da neko cio život provede u KAP-u ili nekoj državnoj firmi bez ikakvih vidljivih rezultata i koristi (i to je odlično, ako se ne krade), a da nekome ne daju ni da predstavlja državu u svijetu. Da li ovi što se bave ekonomijom, naukom, znaju da bavljenje tim ’’zanatima’’ nema smisla samo za sebe, ako nema neke koristi od toga i upotrebne vrijednosti za državu, društvo.
Zaključiću sa pitanjem jednog gledaoca koji se javio u emisiju Okvir, na Javnom servisu, prije par nedjelja: ’’Ako usvojite zakon za smanjenje kazne za teška krivična djela, osuđenicima na dugogodišnju robiju, hoćete li usvojiti neki zakon za aboliciju i nas, bez krivice i osude, koji smo na slobodi’’? E sada znate, nadam se, kada ćemo biti članica EU.
Bonus video:
