Nikad nijesam voljela praznike, ovakvim mrgudima to i ne pristaje. Novu godinu registrujem 1. januara oko podne, kad počne koncert u Beču. Tako, evo pedeset i kusur, još od djetinjstva...
U to doba svi su mogli u muzičku školu, ne samo oni čiji roditelji imaju da plate. Harmonika, koja današnjoj političkoj eliti, a sve češće i intelektualnoj, obećava cupkanje uz „moravac“ - ispod stola, da ne vide ostale patriote - služila je za Mocarta i Baha...
TV prenos koncerta iz Beča donosio je neviđenu radost, naročito djeci koja su oskudijevala u svemu osim u knjigama. I nadu da će nekad nešto slično biti moguće u Titogradu. Nije bilo. I neće skoro...
I puk i oni koji ga vode uzdižu se kulturno uz prehrambene domovinske pjesme. Ej, da mi je da me želja mine... Pa onda urimovano vino, pršuta i obavezna stada sa Bjelasice...
***
Bečki filharmoničari i okruženje dostojno njihove virtuoznosti donosili su nam idiličnu sliku zapadnog svijeta. Rijetki su tada mogli da putuju vani, nije imao ko da nam svojim riječima opiše „kakav narod bješe na te strane“...
Masovno su odlazili samo radnici, na privremeni rad. I ostajali do penzije. Kad dođu na odmor, pričali su o kućama i automobilima. Za umjetnost nije bilo vremena...
Sad odlazi mlada intelektualna elita, ono najpametnije što imamo. A pametni izbjegavaju da se vrate, makar i na odmor...
Taj koncert u Beču i dalje je veličanstven, ali više ne zrači nadom. Ne bar onom našom dječjom, kad smo u muzičkoj maštali kako ćemo ga jednom slušati uživo. Neki novi klinci sad đuskaju uz Cecu. Ona je vrh, tako to oni vide...
Nema više ni nade da svijet ide naprijed. Onomad je i taj razvijeni, slobodom bogati domaćin koncerta dozvolio sebi naciste u vlasti. A i ostatak Evropske unije svakoga dana sve više liči na moju domovinu iz devedesetih...
Ipak, gledala sam prenos i ove godine. I snimak. Povratak iluzijama da se oprostiti kad se dogodi prigodno, praznično...
***
Odoh u elegiju. Mislim, u sjetu i tugu, mada bi nama prikladnije bilo izvorno značenje - tužbalica. A imala sam najbolju želju da napišem vedar tekst. Slavlje još traje, iz televizora izlaze radosne vijesti.
Htjela sam da kao nekad, kad je novinarska profesija još bila na cijeni, dočaram kakav lijep događaj iz prošle godine. Ljudski, za promjenu. Biće vremena za one druge. Motiva još više...
Sjetila sam se odmah naše Selene i njenog Teletona. Svih ovih dugih mjeseci nijesam imala snage ni riječ da napišem. Ali, sad je Selena mnogo bolje, liječenje napreduje. Vrijeme je da joj i ja zahvalim što je, svojom borbom protiv čudovišta odvratnog imena, učinila da budemo neki drugačiji ljudi. Dobri, pošteni, puni saosjećajnosti. Masovno nas je ujedinila, usred žestokih političkih, nacionalnih i svakojakih svađa...
***
Odustajem, nije Seleni mjesto u ovakvom tekstu. Držim do istine, morala bih da napišem i nastavak priče. Da priznam kako je ono najljudskije u nama poduralo samo dva-tri dana. I kako jedni drugima i dalje oči vadimo, slijedeći svoje političke ili interesne izabranike. Najmasovnije, one najgore...
Kad bih nastavila, morala bih da objasnim kako će ovo naše, a nikakvo je i neljudsko je, potrajati još dugo. Nije izvodljivo da mase predvode neki iskreni i hrabri mali veliki ljudi, poput Selene. A odrasla bića ovom izmrcvarenom, pogubljenom, poprilično i pokvarenom puku, nikad neće pokazati put ka ujedinjenju. Učiće ga da nastavi po starom. Sve dok nas, nažalost, opet ne ujedini bolest nekog djeteta. I opet na dva-tri dana...
***
Duga bi bila priča o tome kako smo dovde došli. A ja sad imam samo još pola sata do odlaska u Vijesti. Kasno je i da ovaj tekst učinim lijepim, prazničnim. Zato još samo - srećna Ista godina... Možda i Gora... Saznaćemo prije proljeća...
P.S. Koji mjesec uoči odlaska, probudio nam se Predsjednik. I progovorio o zlu koje donose podjele. I svađe. I mržnja. I odmah vlastiti dio krivice pripisao njihovom trajanju i razornosti. Kaže, nije uspio da ih suzbije, treba za to više mandata... A on je imao samo tri...
Bonus video:
