Uskoro nam ni šine neće trebati kada se osvrnem na svijet a ovdje vrijeme teče unatrag. Više je događaja koji na to upućuju, ali čitam pokazatelje koji dolaze iz skupštinske sale gdje nam kroje živote za narednu godinu (da im ograničim rok trajanja, ipak, elan će do kraja teksta splasnuti). Tek pristigli opozicionari, koji nas udostoje toga da posjete svoj posao, pokazuju koliko važi ona da se dlaka mjenja a ćud - ne baš.
Desni, konzervativni, nacionalista i šovinista mržnjom u kontinuitetu prema drugom i drugačijem pokazuje svoje zube i krči sebi put do najprimitivijih poriva biračkog tijela. Nastavili su potkusurivanje kojim odigravaju borbu protiv nesmijenjive vlasti, koja je takva i na njihovu odgovornost. Piju krv ženama i LGBT. Kome, ako ne nama. Napraviše sami tu odrednicu mi i vi. Među njima (misle na svoju partiju i biračko tijelo, ha) nema LGBT rekoše (pa moram valjda da im vjerujem na riječ, bez obzira na iskustvo sa njima), a ženama, kojih je još uvjek u CG 51%, kao najvećim neprijateljicama jezikom mržnje saopštiše da se oni ne mjenjaju samo se malo plaknu kozmetički od mizoginije i jezika mržnje, a i toga je sve manje. Poput svojih vodiča, koji im nude carstvo nebesko, vjerovatno bez žena, jer vodiči znaju kako moć da zloupotreba na najranjivijem mjestu koje čeka nekažnjeno pravdu ovozemaljsku koja se teško suprotsavlja toj valjda božijoj u čije ime uništavaja i ranjavaju one čije povjerenje zloupotrebljavaju. To je taj savez. Politički kurs i diskurs jednog dijela opozicije, koji bojkot sprovodi kao nekad vožnju na par i nepar (kada je bilo jasno da su kola krenula nizbrdo), pa parnim danima podržava jednoumni parlament CG (sprovođenje nasilja i diktature), dok neparnim danima bježi sa časa i u sudnici pokazuje koje planove spremaju protiv budućnosti ruku pod ruku sa DPS-om.
Na drugoj strani skupštinske sale pretorijanci banalnog zla, koji za razliku od prvih zloupotrebljavaju žene i LGBT kad god im se pruži prilika a istog su mišljenja kao i prethodni ratnici, dodvoravaju se Zapadu, beskrupulozno do najprimitivnije golotinje, nekažnjeni za uništavanje posljednjih trideset godina i pušteni da svoje zlo ostavljaju sada i pticama na grani. Više ih u domaćoj radionici i ne kriju. Nema velikog zazora. Sve to rade pod zastavom zakona tj. na osnovu dominantanog političkog kursa kako tata kaže, kako tata laže, što u prevodu znači da zakon leži na mjestu najveće moći, a koju održava energija izpraznih glava i karaktera koji ne poznaje odgovornost. Politička klasa na vlasti čije marifetkule plaćamo gubitkom života u narednih tri ili više generacija, nezaustavljivo guta ono malo razuma i kritičnosti koja je još imala energije da vrišti. Rade to zdušno omladinci (koji su odrasli u klimi rata, zadaha smrti i zlodjela najbližim komšijama ovdje i negdje van granica CG kojima ni do dana današnjeg niko nije naredio da pitaju svoje roditelje: što ste vi radili 90-ih kada se raspadala zemlja o kojoj ne znamo ništa), ali i gerijatrija DPS koja zna, čuti i laže o sopstvenoj odgovornosti. Žene su najizdržljivije.
Primjer suprostavljanja banalnom zlu DPS i satelita pokazuju protesti majki, koje su živi hodajući primjer kako političke igre ne prestaju, kako završavaju, samo su sada očigledne, a u ovoj oguljenoj i ogoljenoj zemlji (teritoriji) u kontinuitetu pomanjkava supstanca otpora na mjestima gdje bi morala biti akademska i vanakademska zajednica, koja negdje van ovih granica postoji pa makar je kao i mrav. Ono što je valjalo otišlo je odavde. Kada je počelo propadanje prvo su uništili mjesta potencijalnog znanja. Davljenje i čerečenje univerziteta umjesto paljenja knjiga i znanja po trgovima. Svaki silnik to uradi prije ili kasnije u svom piru i moći. Knjige, znanje i žene, različiti su na odstrel.
Za političku klasu žene su neprijatelji. Znaju odakle može doći kamenica. Nek' su oni nama oslobodioci??? I dok neprijateljice šuruju, dvojac sa kormilarom u administrativnom odboru pokazuje tu svakodnevnu političku lepru, koja razara i prazninu jer nema više za što da se uhvati. U ovih tridest godina hoda u prazno, imala je kad da se rodi i da zaživi u punom obliku ta svijest pod diktaturom koja je u službi režima, kojoj je prihvatanje odgovornost strano, a kažu da se u ime iste koju nemaju upravo po njoj vladaju. Tako smjenjivanje člana Savjeta, i ustoličenje njihovog piona, ostaju stara vijest osmuđena novim primjerima - izborom na ministarsku fotelju upravo onog koji je i zaslužuje. Na mjestu ministra kulture i treba da dođe neko ko nema legitimitet i reference. Što bi nam to mjesto bilo jedino preporučivano kvalitetom ako je sve drugo pusta livada, pusta glava zavučena u džep svakome od nas? Hoću da kažem, zar ima iznenađenih? Prošli put sam rekla da se pronose glasine, a nisam se interesovala da li je izbor zaživio, da se na mjesto prvog čovjeka kulture grada Herceg Novog sprema da sjedne izbor koji se hvali da nije pročitao dvije knjige u životu! Ovaj starac (grad) ima da se više puta premetne.
A što bi nama poslije trideset godina ovog političkog dažda trebalo kada nema sistema, kada nema države, kada nema zajednice.... sem teritorija, gola uništena i bodljikava žica od administrativnih granica koje još moguće neće dugo. Od izbora je bilo značajnije objašnjenje, kojim se kriterijumom (DPS a i ostatak političke klase voli da glumi demokratiju) rukovodio predlagač kada je predložio ministra za mjesto glavnoga kuvara kulture! Pošto nikome ovdje nije strana boljka genocida, ajde da bude ipak jasnije. Ovog puta čovjeka preporučuje rođenje na Cetinju. Kao iz topa opali čovjek dolazi sa Cetinja? Malo li je? Dolazi iz DPS-a, najjače političke nemani koja po zadataku raspaljuje nacionalizam kad god joj se prohtije i čiji god da je. Sem što je bijel, sem što je valjda po nacionalnosti makar onoj strateško političkoj Crnogorac i bogobojažljivi pravoslavac (kako to umiju biti u DPS - dok im vjetar ne okrene kabanicu, pa od napucanog jurišnika crnogorskog korpusa premetne u srbijansku perjanicu iz srpske Sparte, poput ideologa koji je osmislio partiju i njen politički put rata za mir) još je rođen tu kako predlagač opravda, pa mu se zbog toga primilo na Cetinju. Vjerujem bez onog dijela, kada se sa tog mjesta tražio oprost sebi i od komšija Dubrovčana, jer tog dijela nema u obrazovanju mladih generacija. Pohod na Dubrovnik je bio ratni zadatak politike odakle nam dolazi predlog. Ali to mladi ne znaju. njima se servira podjela na naše i vaše, rušitelje i spasioce. U tom ludom ritmu gangnam style, ujednačenom i stalno istom teško da se može ubaciti nježna ili kritička riječ. Zadovoljstvo i zadovoljenje što primarnijeg tipa, regrutovanje u partijske vojnike i mrtva straža nad nacionom.
Evo još nečeg što nije ušlo u udžbenike zvaničnog obrazovanja CG, a vjerovatno još neće zadugo: živjela sam vrijeme u kojem je jedan rok sastav mogao u jednom trenutku da okupi više mladih ljudi na koncertu nego bilo koji jugoslovsneki političar. Tada su ozbiljni ljudi koji su me obrazovali postavljali pitanje - zašto je to tako? I odgovarali na njega. Taj odgovor davno izrečen mi je i pokor i usud. Doživjela sam da se pokaže kako se šurovanjem sa politikama, devalvira taj rezultat upravo od onih koji su bili u jednom trenutku bolji od političkih korifeja - dakle duh kada je muzičar bio glas dvorske lude (jasan, razuman, kritičan, slobodan), vrisak, snažniji od političarevog koji je ogrezao u korupciju i nepotizam jednog sistema, kada je pokazivao kao znak pored puta mladima gdje prestaje politički idiotizam. U debelom ladu svih ovih posljednjih trideset godina premetnuo se u plaćenog olinjalog tezgaroša koji u službi jedne pogane ideologije devastira, iskrivljuje i šalje lažnu sliku slobode koja tada nije imala cijenu. Na trgu gdje se to odigralo stajali su omladinci i omladinke, uz razredne starješine i ine i pili upravo tu strahotu od koje nam predstoji triježnjenje, ali u dugom roku trajanja. Baš kao što su uz trubače pjevali o jednoj nestaloj zemlji u kojoj su bili slobodni. Sudili su i sebi i nama uz površno obrazloženje da su otpjevali (davno) nekrolog koji je do mene došao kao splačina. Čovjek je potrošna roba, a moguće da smo svi na nekim lakim ili teškim drogama ili... Moguće da zbog toga, u ovom vremenu koje nas poražava svojom surovošću i nasiljem, Dama i Laufer mogu, lagano u primitivnom stilu položiti kralja na tablu, potom klasičnom sačekušom dva loša ovjere Miloša i objelodane da vampir nije upokojen i da budne kamere velikog brata prate i stado i izopštene. Tako u dva čina, ekspresno spakovana tragedija jednog vremena replicira sve ranije greške again, again...
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
