Decembar je još jedan u nizu, mjesec kojim se završava stara godina i dočekuje nova, sa nadom da će biti bolja u svakom pogledu. Upravo ovih decembarskih dana ide kampanja za mnoge neželjene-nerođene djevojčice, a protiv selektivnih abortusa, za sve njih kojima nije data prilika da isprate staru, a dočekaju svoju novu godinu.
Ja sam rođena jedne decembarske noći, ne kao neželjena, već kao prvo dijete mojih roditelja. Ostalo je da se priča da je moj otac tražio od babice da me da njemu u ruke kroz prozor stare bolnice, a onda je trčao od sreće jer je dobio kćer...
Ja sam dobila život na dar i bila im najljepši poklon za njihovu prvu zajedničku Novu godinu. Poslije mene je rođen moj brat, a nakon deset godina dobila sam i sestru. Svi željeni, i nikada nisam čula tokom odrastanja su djevojčice neželjene.
Kako stari kažu: "Bez ženskog djeteta nema ni radosti ni žalosti u kući". Naravno, ovo je Crna Gora i ništa bez sinova. Mlada sam se udala, rodila svoju djecu i imala priliku da gledam i slušam golgotu koju su mnoge moje vršnjakinje, tada i prijateljice, preživljavale tokom trudnoće. Sjećam se strahova da se ne rodi djevojčica - jedna može, više ne - pa muci nikad kraja. Kao da su one krive, a zna se od koga zavisi pol djeteta. Vremena se mijenjaju, tako da se ipak može malo više razmišljati i planirati potomstvo. Takođe, ne treba zanemariti činjenicu da ipak postoje situacije u kojima ponekad treba izvršiti selektivni abortus, ali sa ovakvim objavljenim raspoloživim medicinskim podacima, nije niti ljudski, niti humano prema malim začetim bićima. Šta ima ljepše i ima li većeg bogatstva od zdrave rođene bebe? Koliko ima onih žena koje se muče i bore da se ostvare kao majke, ne biraju pol djeteta. Svima njima želim da dobiju potomstvo i osjete čari prvog osmijeha, prvog gugutanja i svega onoga što jedan život nosi...
I ja i svi vi koji ovo čitate bezbroj puta smo čuli priče kako se sestre drže i paze i budu bolje za roditelje, nego neđe đe su sinovi. Čast izuzecima, jer u svakom žitu ima kukolja. Eto, ja lično sam rodila dva sina, bez ikakve pompe ili nečeg pretjeranog oko polova djece od strane mog muža. Imamo dva unuka - Filipa i Luku, a isto tako znam da čekam i dočekaću djevojčicu - željenu jednog dana. Za ovu moju djevojčicu u jednoj kutiji čuvam haljinice koje su kupljene u Indiji, davne 1982. godine, tokom plovidbe na prekookeanskom brodu "Admiral Zmajević" i boravka u Bombaju, s obzirom da mi je muž bio pomorac. S vremena na vrijeme ih izvadim, pomazim, zamišljam malu djevojčicu koja se šepuri u njima i znam da će ih nekada ta koju dozivam i obući.
Da, i ja sam upalila svijeću za sve neželjene, a na našu veliku porodičnu žalost, palim svijeću i za svog starijeg sina koji nije više među nama. Poželjela sam malo svjetlosti za sve te male duše. U toj bašti gdje cvijeće niče, a ne miriše, svaki cvijet je za malene neželjene... Za sve buduće rođene djevojčice, sreća neka ih u životu prati i neka budu voljene. Hvala mojim roditeljima što sam bila željena.
Bonus video:
