Promjena vlasti nam je pokazala da može slobodno da se živi, priča i razmišlja da možeš sa nekim da se slažeš, a i da se ne slažeš. Odjednom se kod nekih pojedinaca i institucija pojavila doza hrabrosti koju su potiskivali svih ovih godina. Jedna od takvih institucija je i Privredna komora Crne Gore, koja se nakon tridesetogodišnjeg sna probudila i kritički osvrnula na nove mjere Ministarstva zdravlja.
Iz Privredne komore kažu da nove mjere ugrožavaju turističku i ugostiteljsku privredu i to je tačno i ništa ne bi bilo sporno da nije licemjerno. Ista ta Privredna komora je ćutala i odobravala sve mjere prethodne vlade. Ćutali su na nedovoljne prve mjere bivše vlade, ćutali su i na manipulaciju sa napaltom kamate na kredite na koje je bio stavljen moratorijum i oćutali su uništenu turističku sezonu. Nažalost, ta spirala ćutanja i klimanja glavom datira još iz davnih dana, jer se Privredna komora pretvorila u partijsku ćeliju tadašnje vlasti sa zadatkom da kontroliše privredu i privrednike.
Glas privrednika mora biti slobodan, a ne kontrolisan i dirigovan, dok se Privredna komora mora depolitizovati, ako misli da postoji. Predsjednik Privredne komore ne smije biti član niti jedne partije, jer zastupa cijelu privredu i sve privrednike, ma kako oni mislili i glasali. Nažalost, u dosadašnjem periodu se pokazalo da uvijek ta politička strana komore odnese prevagu u odnosu na interese privrede.
Vlada bi morala da izmijeni Zakon o obaveznoj članarini u Privrednoj komori i time omogući da sami privrednici procijene koje će poslovno udruženje najbolje braniti njihove interese i shodno tome slobodno plaćaju članarinu.
Najbolji primjer hrabrosti u doba kovida-19 jeste odluka o ukidanju Montenegro Airlines AD (MA), koji je godinama generisao gubitke i kome je neko trebalo već odavno da kaže da tako više ne može. Zaduživanje u nedogled, bez ikakve jasne strategije više nije imalo smisla i stoga je odluka vlade i ministra M. Bojanića hrabra i konačno nepopulistička. Korona kriza je samo ogolila ono što se znalo, a to je da država ne umije da vodi aviokompaniju jer je MA pretvorila u partijski plijen koji služi za udomljavanje kadrova i stoga nisam veliki optimista da i novonajavljena avio kompanija ima budućnost. Ono što je interesantno jeste da najviše plaču za MA oni koji su ga doveli do stečaja lošim rukovođenjem, populističkim odlukama i izbornom formulom 350 x 4 glasa = 1.400 glasova, a da do sada nisu ponudili niti jednu varijantu održivosti.
Dokaz da je država loš vlasnik jeste gašenje slovenačke aviokompanije, a sa sredstvima stalno kubure i hrvatska i srpska avikompanija koje su stalno na ivici preživljavanja sa daleko većim tržištem. Nisam primjetio da je MA primjenio neke radikalne mjere i rezanje troškova sa udarom korona krize. U isto vrijeme, Lufthanza je otpustila 26.000 radnika širom svijeta, Kvantas je poslao 20.000 zaposlenih na prinudni odmor, a 700 pilota Ameriken Aierlinesa je otišlo u privremenu penziju, dok je CEO Rayanair, Majkl O'Liri primorao zaposlene na radikalno smanjenje plata uprkos najavljenom štrajku. Da li su sve ove odluke teške i bolne? Jesu! Ali i neizbiježne, osim ako ne želite da se kompanija ugasi.
Da je MA važan za turizam Crne Gore jeste nesporno, samo do sada nije niko pokazao jasnu analizu i odmjer ulaganja u MA i dobiti po turizam. Crna Gora treba da gradi atraktivnost kao destinacija i samim tim tražnju za dolaskom koja mora dovesti do interesovanja aviokompanija za letove ka Crnoj Gori i od Crne Gore. Dubrovnik je tipičan primjer takve atraktivne destinacije koja motiviše aviokompanije da lete iz svih djelova svijeta ka njoj tokom ljeta.
Nažalost, mi nikako da doživimo pravu tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. U tom miks konceptu mi smo željeli da uzmemo sve one lijepe strane kapitalizma, a da zanemarimo one bolnije strane koje kapitalizam za sobom nosi. Moramo se konačno pogledati u ogledalo i shvatiti razliku između ponosa, kada se na našem avionu ili brodu vijori crnogorska zastava i realnosti da te kompanije nemaju nikakvu enonomsku isplativost i da opterećuju cijelu privredu i građane svojim gubicima. Održavanje državnih kompanija, koje iz godine u godinu stvaraju gubitke, zarad privida postojanja, bila je naša nacionalna strategija svih ovih godina i bunar u koji smo sipali pare nemilice. Takav vid poslovanja kapitalizam ne poznaje i neka vlada je morala to da stopira prije ili kasnije.
Ova vlada mora da uradi diskontinuitet od dosadašnjeg načina razmišljanja i vođenja ekonomije. Sve kompanije moraju biti na tržištu jednake, bez obzira da li se radilo o državnoj ili privatnoj kompaniji. Na čelo državnih kompanija treba dovesti profesionalce i menadžere koji će raditi za ozbiljnu platu, ali i za ozbiljna očekivanja od te kompanije. CEO Rayanaira nije tu zato što je podoban, već zato što ima menadžerske hrabrosti i lucidnosti prilikom donošenja odluka, direktor kontejnerskog terminala u luci Rijeka nije tu zato što je član partije već zbog rekordnog rezultata prekrcaja, 300.000 TEU jedinica, i to mora biti jedino mjerilo nečije podobnosti da bude na čelu kompanije.
Svaka država, pa i naša, mora da ima biznis elitu koja će da generiše nova radna mjesta i nove biznis ideje i na tome treba da se radi još od osnovne škole razbijajući barijere, granice i predrasude kod djece, to moraju biti lideri sa vizijom i sa hrabrošću donošenja odluka. Crnogorski san o državnom poslu mora otići u prošlost, a inovativnost, preduzetnički način razmišljanja i hrabrost moraju biti naša budućnost.
Autor je preduzetnik
Bonus video:
