Zagreb, Martićeva ulica, subota ujutro, drugi dan siječnja. U pekaru zbog epidemioloških mjera smije samo jedna mušterija pa stojim na pločniku i razgovaram s muškarcem, koji čeka svoju kći. Ona izlazi s dvije velike vrećice napunjene još toplim kruhom, valjda dvadeset štruca njih dvoje nose unesrećenima u potresu na Baniju.
U to mi dolazi Maja sa psom. Nećemo još na kavu, kaže, prvo bi htjela babi Stanki kupiti gojzerice. Daj da ja kupim babi Stanki gojzerice, nudim se dok hodamo put dućana nedaleko Džamije. Kupit ćemo dva para, odluči Maja. Meni se to čini previše, ali dobro, nema veze, baba može jedan par darovati susjedi.
Nakon što smo objasnili da trebamo visoke, čvrste i nepromočive cipele za stariju ženu iz sela kod Gline, da može proći kroz blato da namiri svinje i krave s druge strane dvorišta, prodavačica nam izabere dva para i naplati s velikim popustom, trideset ili četrdeset posto, zaboravio sam točno, koji daju za žrtve potresa.
Preprodaja pomoći
Nešto kasnije Maja mi se javlja da je svratila kod mame, koja joj je ugurala u džep četiristo kuna, neumoljiva da ona hoće platiti gojzerice za babu Stanku. Maja je, međutim, gojzerice platila samo dvjesto trideset. Prijetim joj da ću je prijaviti Državnom odvjetništvu jer se bogati na preprodaji humanitarne pomoći.
Mogao bih vam nabrojati desetke ovakvih priča, ali vi ih i sami znate. Bili ste na Baniji, ili je netko vaš otišao, ili ste uplatili određeni iznos, ili napravili paket i odnijeli ga u Crveni križ ili Caritas. Nije valjda ostao nitko tko nije nekako pomogao. U petak u jednom mi se času učinilo da smo svi mi, četiri milijuna koliko nas u ovoj zemlji ima, bili u Majskim Poljanama.
Blatnjavom seoskom cestom čitav je dan tekla neprekinuta kolona automobila s hranom, odjećom, namještajem. Nekolicina njih u fluorescentnim zaštitnim prslucima s natpisom "Iskopi Čigra" došli su s bagerom i tamperom iz Imotskog. Po noći spavaju u automobilima, a po danu raščišćavaju ruševine. Radni sat njihovih snažnih građevinskih strojeva vjerojatno nije manje od dvjesto kuna, ali ovdje je, naravno, sve džaba.
Neki su izašli samo da ostave novac. Ulazeći u dvorište jedva bi pozdravili, zaželjeli domaćinu Novu godinu, sramežljivo mu utisnuli u dlan neke novčanice i otišli, a da se nisu ni predstavili. Nije važno, dovikuju ne osvrćući se.
Kad pogledate koliko se dobrote u narodu u posljednjih nekoliko dana probudilo, dođe vam u jednom trenutku, kako god se činilo zazorno tako nešto pomisliti, da ni potres nije sasvim loš. Živeći u jednoj zemlji zagađenoj bezbrojnim aferama, čitajući o namještenim natječajima i zemljištima koja od poljoprivrednih tajanstveno postaju građevinska, gledajući bezobzirnu pohlepu naših ministara i zastupnika, gradonačelnika i načelnika, njihove odvratno skupe automobile i desetke nekretnina na ženu i mater, ljekovito je vidjeti da nismo ipak životinje. Još u nama nije umrla pristojnost. Držimo jedni do drugih, zajednica nam je živa. Nećemo ostaviti naše ljude na studeni i kiši, u ruševinama. Što god se dogodilo, veze među nama su čvrste.
Popravimo sistem
Glupo će zvučati, ali stvarno, potres nas je ohrabrio i donio nam nadu. Otkrio da naš život može biti ispravniji, dostojniji, vredniji i ljepši od života nezasitne ministarske gamadi. Obično se reče da narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali kad vidite što se dogodilo na Baniji, shvatite da to možda i nije istina. Hrvati su bolji od Hrvatske. Oni zaslužuju bolje od ovoga potkupljenog, rastrošnog, lijenog, ravnodušnog i oholog državnog aparata. Među nama su mnoge prekrasne, sposobne i marljive osobe koje žele pomoći - zašto njih ne izaberemo?
Zašto je, na primjer, gradonačelnik Gline, jedan uglavnom beskoristan, pa i štetan hadezeovac, koji se ni nakon stravične humanitarne katastrofe koja je pogodila njegov kraj nije svaki dan pojavljivao na poslu, u jednoj godini napravio nevjerojatnih četrdeset tri tisuće kuna putnih troškova, a njegovoj zamjenici, koja se ubija obilazeći sela i dijeleći pomoć siromašnima, nisu ni dopustili službeni automobil? Ne bi, vjerujem, bilo nemoguće zamijeniti njihove uloge. Moramo popraviti sustav stavljanjem na položaj nekoga tko zbilja želi pomoći jer stanje zaista neće postati bolje dok ne popravimo sustav.
Za koji dan, tjedan ili dva najkasnije, ovaj će se dobrovoljački entuzijazam neminovno ugasiti. Banijska će sela ponovno opustiti. Neznanci koji sada voze hranu i deke vratit će se svojim poslovima, a neće ni bageristi moći vazda džabe raditi. Želimo li da na Baniji netko preživi, treba nam država bolja od ove koju sada imamo.
I još samo da vam kažem da je baba Stanka odbila nositi gojzerice. Da su predobre za nju. Maji je došlo da je zadavi.
Bonus video:
