Šta znači „primirje“ može da zna samo onaj ko zna kako je glasno kad se puca. Još se stresem kad pomislim na noć od prije dve sedmice kad su se sirene prvi put prolomile Tel Avivom. Djeca su tek bila zaspala, uzeli smo ih u naručje i otrčali u sklonište. Mislili smo da se neće probuditi.
Onda je puklo - izraelska odbrambena raketa je presrela projektil ispaljen iz Gaze. Pa još jednom i još jednom. Djeca su se unezvijereno privijala uz nas. Četiri puta su sirene zvale na uzbunu. U tri ujutru me detonacija probudila jer se krevet prodrmao. Tog puta je prvo puklo, pa se čula sirena.
Jedva da mogu da zamislim koliko su zaglušujući bili dani i noći za porodice u Gazi. Koliko se tamo treslo kad su se rušili soliteri?
Tako banalno zvuči kad se kaže da je primirje između Izraela i islamističkog Hamasa dobra stvar. Naravno da je dobra, posebno za djecu sa obje strane. Ali, to bi moglo da bude zatišje pred novu buru.
Ono što je izazvalo ratni sukob ni izbliza nije razriješeno. To se posebno tiče Jerusalima, odnosno predstojeće deložacije palestinskih familija u korist izraelskih naseljenika u četvrti Šeik Džarah. Ili sukoba Palestinaca i izraelskih snaga reda na Hramovnoj gori.
Ali, to nije sve. Ovog puta se nisu sukobili samo militanti iz Gaze i izraelska armija, već je i unutar Izraela došlo do sukoba Jevreja i Arapa. Hoće li oni prestati sada kada je na snazi primirje? Ili su ti sukobi bili samo simptom napetosti koje odavno postoje i koje neće tako brzo nestati?
Gradovi poput Aka su do sada važili za uzor mirnog života Izraelaca i Palestinaca. Moji izraelski prijatelji, koji su se od tinejdžerskih dana angažovali u mirovnom pokretu, svojoj ćerki su dali ime Ako, kao simbol svijeta u kojem bi trebalo da živi kad odraste. Sada se baš u tom gradu palilo, gorjeli su i restorani čije se gazde godinama zalažu za miran suživot.
Sukobljene strane bi konačno morale da razgovaraju. To zvuči kao opšte mjesto. Ali, posljednji suštinski mirovni pregovori odigrali su se još prije 13 godina. Mnogi analitičari misle da je rješenje “dvije države” sada nemoguće, jer je na Zapadnoj obali, koju je Izrael okupirao, niklo toliko jevrejskih naselja.
Zato sam, uprkos primirju, ovih dana tužna i zabrinuta. Kakvi su ovdje izgledi kad i komandanti izraelske armije kažu da bi za njih uspjeh bio ako se ne puca u narednih pet godina? Koliko će još puta djecu buditi rakete? Djeluje da nada u pravi trajni mir služi samo za sprdnju. Najbolje što djeca na Bliskom istoku mogu da dobiju je primirje. I nadu da će potrajati.
Bonus video:
