Gorane, prikrivati se poštenije nije, ali praktičnije jes’, znao je da kaže mudri Toni, moj bivši kolega iz KAP-a. Da sam ga poslušao, ko zna gdje bi mi bio kraj, kako se to popularno kaže. Međutim, istina je drugačija. Valjda je prikrivanje za one koji rade protivzakonite i kriminalne stvari, koji rade protiv interesa svoje države, bilo direktno ili indirektno, koji nemaju rezultate a ponašaju se kao da su osvojili svijet, ili koji imaju ljubavnika/ljubavnicu pa se kriju od supružnika. Pošto ne spadam ni u jednu od gore pomenutih kategorija, ne vidim ni razloga za bilo kakvim prikrivanjem, računam.
Na ovo kazivanje o praktičnosti prikrivanja podsjeti me poruka poslanice vladajuće partije građanima Cetinja - ’’ako je smetnja za zaposlenje partijska knjižica, uzmite knjižicu DPS-a i problem riješen".
Meni je lično ta izjava simpatična i bezazlena, valjda zato što je iskrena. Međutim, sudeći po komentarima na portalima, ljudi je mogu shvatiti i drugačije: da DPS ucjenjuje i ponižava građane. Čovječe, pa ovi se više ni ne prikrivaju, otvoreno kažu da ako hoćeš posao bolje ti je da imaš člansku kartu DPS-a, nego da budeš Tesla i Ajnštajn zajedno, kao da čujem ‘’zlobnike’’ kako komentarišu.
Poput one čuvene i često citirane izjave Abrahama Linkolna "Možeš obmanjivati neke ljude sve vrijeme, možeš obmanjivati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš obmanjivati sve ljude sve vrijeme", isto bi se moglo reći i kada je prikrivanje u pitanju. Makar ovo važi za civilizovani, demokratski svijet. Ali ne i za Crnu Goru: ovdje ima ljudi koji se prikrivaju bukvalno čitav život, bez ikakvih posljedica. Naprotiv, uživaju u beneficijama, ne na osnovu rada i rezultata, nego partijske pripadnosti i/ili rodbinskih veza.I šta, neko će reći, pametni ljudi. Ništa, osim što ovoj zemlji treba napredak, a ne nazadak, treba joj smanjenje duga, ne rast. I namjeravamo da budemo dio Evropske unije, a tamo važe drugačiji standardi, bar kad je u pitanju zapošljavanje i lična sloboda.
Smatram da u životu ni u čemu ne treba pretjerivati, pa ni u prikrivanju. Ali ni u iskrenosti i čestitosti. Zamislite ono pošten čovjek, ali ne do kraja pošten, nego dijelom, na parče. Ili bitanga, ne potpuna, nego isto na parče. I tako vremenom i čovjek postane, ne cio, nego pola čovjeka, ili čovjek na parče. Ima i pica na parče, sjetih se. Ipak, kada je opstanak u pitanju, alternative nema, prikrivati se mora. Cio život ako treba, nema parčadi. Uostalom, šta briga nekog šta ja mislim o nečemu ili nekome, moje misli moja stvar, zar ne? A to ide dotle, bukvalno i slikovito, da uđe u krv, pa pojedini ne daju žmigavac kad skreću autom - šta briga druge đe ću ja?
Može li se desiti, teoretski rečeno, da prikrivanje i dvoličnost u jednom društvu dostignu kritičnu granicu (granicu prelamanja) i koje su posljedice toga? Ukratko: niko nikom ne vjeruje, sve što se radi radi se iz interesa (ne iz dobre namjere), obećanje i riječ nikad nisu vrijedeli manje i trajali kraće, ogromne socijalne suprotnosti, relatizovani i poremećeni kriterijum vrijednosti…Zvuči poznato, zar ne? Ima li iko da izmjeri/procijeni koliko smo daleko od te kritične granice, ako već nismo na njoj? Zbog svega toga ponekad mi se čini (sve češće) da će DPS vladati vječno. U takvom ambijentu, promjene se ne događaju lako. Ljudi se naviknu, oguglaju, uvuku u sebe. Iz te perspektive bilo kakve promjene izgledaju ne samo nemoguće nego i nenormalne. Onaj ko traži promjene ne da je izdajnik, nego mu nešto fali, očito. A to je prije svega posljedica što se godinama gradi i formira kult ličnosti, neprikosnovenog vođe, jedne nedodirljive političke figure kome ‘’niko nije ni primać’’. A vrhunac svega je uvjerenje među ljudima (posebno starija generacija) da promjene ne mogu donijeti ništa bolje, samo gore. A onda, naravno, da nešto nije u redu sa onima koji hoće da mijenjaju.
Dokle god bude takvo stanje svijesti u društvu, DPS će biti na vlasti i pored toga što je KAP bankrotirao sa 460 miliona eura duga (i još par stotina miliona za garancije i natovareni dug Elektroprivredi), a što je rekord u svijetu za aluminijumsku industriju, za sada. I pored toga što Luka Bar nema perspektivu i mora da se rasparča i proda (umjesto da je najkonkurentnija na Jadranu), isto važi i za Brodogradilište u Bijeloj. Primoraka Bar zatvorena pa sad pravimo najskuplje maslinovo ulje na svijetu, a jedina fabrika za konzerviranje ribe u CG, na Rijeci Crnojevića, zatvorena pa sada uvozimo iste sardine iz Maroka, ali ih plaćamo tri puta skuplje, itd, itd. Zašto ne radi ova fabrika, gospodo iz Vlade, imate li kakvog objašnjenja, odgovora….? A Rijeka Crnojevića, liše par restorana, kao da je izvađena iz vremenske kapsule, iz 50-ih godina prošlog vijeka.
Kada neko provede 28 godina na vlasti, a ima ovakve rezultate, treba da prestane da se pretvara, da obmanjuje i odugovlači, već odmah da počne da radi i rješava probleme. Ne, nisam protiv vas DPS-ovci, i ne mrzim vas. Samo ne mogu da glasam za vas, zbog svega ovoga. Šta više, pružam vam ruku: dajte mi šansu da pokrenem proizvodnju na Rijeci Crnojevića, a ja garantujem da će za par godina Crna Gora biti izvoznik konzervirane ribe na ex-Yu i evropsko tržište. Nećete valjda da žrtvujete interes Crne Gore zbog mene?
Na kraju, kratko pojašnjenje. Poznanici i neki prijatelji me i dalje povezuju sa Demokratskim frontom, zbog mog kratkog angažmana u Savjetu DF 2012. godine, u kom bio kao nestranačka ličnost. Da mi ne bi više dosađivali obavještavam ih (bez ikakvog prikrivanja) da nisam član nijedne partije, da sam na prošlim izborima glasao za URU, a ako budem izašao, i na sljedećim ću.
Bonus video:
