Pojedinac ili kolektiv koji ne uči iz iskustva je prepušten stihiji ponavljanja. Inercija zaborava nas tako uspavljuje do granice da ne raspoznajemo kalupe dešavanja koja su nas tako grubo oblikovala. Zatrovani mržnjom, u kovitlacu dešavanja koja nismo razumjeli, prezreni zbog iskušenja kojima nismo odoljeli, živimo ostatke, nazovimo to precizno, naših egzistencija.
Dok slušamo priče o pomirenju, kohabitaciji, stabilizaciji, mi zapravo umrtvljujemo nerv pobune i mirimo se sa komadićima koje su nam ostavili tranzicioni dobitnici. Ostaje neizvjesno koliko će nam biti potrebno vremena da razumijemo da je od svih podjela najrazornija ona koja dijeli život na rate kredita.
Omamljujuće priče o posebnosti naciona obavljaju svrhu: dok kao zajednica pucamo, klasna formacija sa druge strane stola neometano vrši mutacije koje je samo oživljavaju. Taman kada jedna oligarhija bude prozrena, nova se stvara i kroz simbiozu ili sjedinjavanje sa starom - daje joj nov život. Jer da nije te „svježe krvi“ prethodna bi postepeno nestajala. Ovaj okvir za mimikrirani klasni sukob nas je doveo da ne vidimo ono što je očito: život prolazi pored nas.
Ako ste sumnjičavi da se iza ovih redova krije pesimizam, evo brojki: prosječna plata u Crnoj Gori je u januaru bila 530 eura, tačno deset godina ranije 518. U istom intervalu minimalna potrošačka korpa je smanjena sa 754 eura sa početka 2011, na 643 na početku ove godine. Kamata na stambene kredite je sa početka tog perioda znala biti oko 9%, da bi sada došla do nivoa nešto ispod 5%. Dok su cijene kvadrata u zavisnosti od lokacije i trenutka na tržištu imale varijacije i značajno preko 40%. Tako bi za stan od 60 m2 u Podgorici nekada rata kredita na 25 godina iznosila oko 500 eura. Sada sa povećanom cijenom kvadrata, a smanjenom kamatnom stopom, za isti period može biti između 480 i 490. Kamata gotovo duplo manja, prosječna zarada približna - a rata skoro ista. Nelogično? Ne, savršeno logično, baždareni smo tačno koliko možemo da iznesemo. Notirajmo ovdje: u bogatim zemljama EU ta kamata je i iznačajno ispod 2%, a zarade i preko 6 puta veće. I dok gutamo nacionalne priče a jedemo sve slabiju hranu, manje vodimo računa o zdravlju, više izlažemo stresu, grabimo ka tački trijumfa besmisla - kada će nam od ovog zbira kosti i mesa ostati ljuštura iz koje zveči praznina.
Uzalud su priče o rješenjima, socijalnom stanovanju, formiranju stambenih fondova, naše pijanstvo je na dalekoj razdaljini od tačke otrežnjenja.
Mi nismo izgubili mogućnost da riješimo probleme, izgubili smo sposobnost da ih prepoznamo. Nakon decenija progonjenja slobode mišljenja i govora, pritiska svađa sa društvenih mreža, ataka na elementarnu logiku u javnom prostoru, gomilanja teorija zavjera - mi smo postali zapušteni. Na dobrom putu ka zaostalosti. Ispustili smo iscjeljujuća sredstva koja podupiru razum - obrazovanje i preispitivanje. Mi ne umijemo bolje, mada su mogućnosti koje imamo ispred nas nikad veće. Postali smo zarobljenici koji ključ od brave imaju u džepu, ali to niti osjećamo, niti znamo. Ključ nepristajanja i pobune. Jer, drugačiji možemo biti samo ako to zaista želimo.
Do tada, plati ratu kredita.
Autor je građanski aktivista, jedan je od osnivača NVO KOD
Bonus video:
