O tempora, o mores! (čudnih li vremena). Mirne duše, današnji osvrt možemo početi ovom Ciceronovom rečenicom, iako, u stvari, sve što se događa nije istorijski nepoznato. Zapravo, crnogorska politička scena je istinski déjà vu (već viđeno).
Možda je primjerenije reći po naški - vrag odnio šalu! I zato odustajemo od smišljenog šaljivog tona ove kolumne, zatečeni ozbiljnošću političkih prilika. Ostaje tragikomika.
Na jednoj strani imamo prijatelje naroda, one koji nijesu izašli iz plemenske svijesti, i za koje je narod samo probrana masa slijepih podržavalaca; oni i dalje prijete da će istu tu masu upotrijebiti kao drvenog ovna, u namjeri da se još jednom probiju u tvrđavu vlasti.
Na drugoj strani su neiskazani sljedbenici Dalijeve slike „Veliki masturbator“. To su oni koji smatraju da su dobri takvi kakvi jesu, i da im je stoga pripalo u dio da vedre i oblače, da gospodare sudbinom crnogorske države i ucjenjuju. Kada neko, ko se izdaje za političara, samoljubivo kaže da je zadovoljan stanjem u svojoj partiji, od koje, eto, zavisi budućnost Crne Gore - da su on i njegovi sama sudbina nacije, i da kao sudbina, kako to kaže Seneka, mogu da vode ili - vuku, onda je to ne samo politički, nego i moralni contradictio in adiecto. Samodovoljnost i samozadovoljavanje znak su infantilizma, i u psihologiji, i u politici. I zato uvaženog političara iz DPS-a treba ostaviti u četiri zida, da se u ogledalu divi svojoj golotinji, kada već nije u stanju da nešto drugo vidi u tom odrazu.
Kada na javnoj sceni grlato vode riječ ljudi koji su i dalje u području pretpolitike, koji se još, ni mentalno, ni praktički, nijesu približili građanskom društvu, stiče se utisak da je narod u stanju samoskrivljene nezrelosti, nesposoban da izvan tog dupka stane na svoje noge.
I zato, uzduž i poprijeko, Crnom Gorom špartaju razni savjetnici pa i tutori, strane i domaće proizvodnje. Oni strani se, u narodu, zovu - špijuni, a ove domaće mi ćemo, ovdje, nazvati mud(r)olozima.
Sveprisutni Rusi, u vrijeme invazije na Ukrajinu, ipak nalaze vremena da daju smjernice domaćim pretpolitičarima: prijetnja paklenim ponorima, nuklearnim ratom kako to rade „baćuške“, ili kletvama izdajnicima „svoga plemena“, u domaćoj upotrebi - moćna su sredstva za pretpolitičku upotrebu.
Tu su i mud(r)olozi koji u kolumnama izlažu svoje „stavove“. Slažemo se sa kolumnistom koji termin „volja naroda“ posmatra kao zaostatak totalitarizma. Možda je to uistinu nepodesna sintagma, koja asocira na čuveni dokumentarni film Leni Rifenštal - Trijumf volje - koji potencira nacionalne vrline slikajući atletska tijela sportista. Ni termin narod nije najsrećnije izabran - jer se u građanskom društvu radi o naciji, dakle o građanskom društvu, koje obuhvata mnoge narode i narodnosti pod jednom nacionlanom zastavom. Međutim, iz toga ne slijedi da ne postoji kolektivna artikulacija interesa. Pa šta je onda politika, ukoliko imamo posla samo sa individualnom voljom i htjenjima? I zašto bi kolektivni interes morao da se posmatra kao izdanak totalitarizma? Otkuda to da je svijest samo individualna manifestacija? Zar više nije upitno govoriti o „klasnoj svijesti“, odnosno osvješćenju masa, samosvijesti - u onom kontekstu koji potiče još od Hegela, a koje ne poriče ni jedan par excellence (neo)liberalni teoretičar, Frensis Fukujama? Svijest nijesu samo „lijepe misli“, koje u osami svoje individualnosti njeguju uvijek prisutni mud(r)olozi, nego artikulisana htjenja, odnosno upravo promišljeni zajednički interesi.
Ne budimio isuviše strogi. U kriznim vremenima uvijek se javljaju i mud(r)olozi. U nastojanju da „kritikuju“ kolektivističku ideologiju - oni nude ogoljenu i vulgarizovanu ideologiju indivudualizma.
Kada sve to prevedemo na ovdašnje prilike, iz toga slijedi: Crna Gora svakako treba da ide putem evrointegracija, ali to ne podrazumijeva slijepu putanju, puko srljanje, nego treba da bude proizvod političke odluke, da je za nadilaženje susprotnosti savremenog svijeta najprije potrebno dostići društveni milje građanskog društva, uspostaviti snažne društvene institicije, stvarnu podjelu vlasti, prevazići neposrednu i neisposredovanu plemensku svijest i nerazumno svrstavanje u tabore.
Ima nade da je ta politička artikulacija već u toku - jer, kako ankete pokazuju, Crnogorci su za ulazak u EU, ali ne i za povratak nepogrešivih aparatčika.
Model za izlazak iz političke krize, kao i pokušaj odbrane nacionalne svijesti i političkog habitusa, u ovom trenutku, nude samo URA i stranke manjina - prijedlogom za formiranje manjinske vlade. Jovana Marović, jasno i pregnantno, poziva na artkulisani politički stav - na konačni smjeli iskorak u građansko društvo; to nije srednji put između plemenskog nepotizma sa jedne, i partijske narcisoidnosti sa druge strane; to je jasan politički stav. Ne kažu ni Marović, ni Đeljošaj - da „Evropa nema alternativu“ - jer bi na taj način opet zagazili u pretpolitički glib, iz koga nikako da izađu nosioci prošle i pretprošle vlade. Izbor ulasaka u EU je vrijedan baš zato što ima alternativu, koja se pokazuje kao pristajanje na status puke kolonije, u kojoj vladaju strani špijuni ili operativci „bratskih država“ iz susjedstva.
Politika i političko mišljenje pretpostavljaju, dakle, racionlano sagledavanje stvari, artikulaciju interesa, promišljanje svih benefita i opasnosti. Podmetanje onoga što je navodno iznad svakog izbora, istorijski i politički, ostaje ispod nivoa racionalnog razmišljanja.
Sa druge strane, većina, a tu prije svega mislimo na stranačko-političku scenu, ne mora biti suština, tim prije što na njoj ima isuviše „dalijevaca“, mud(r)onja i samozvanih plemenskih poglavica.
U tom smislu, uprkos onome što nam se u komentarima spočitava, mi bezrezerno ne podržavamo nijednu stranu - ni one koji se spore, ni one koji su ispod nivoa svakog spora. Misliti politički znači racionalno promišljati alternative: da li ćemo prihvatiti neprikosnoveni autoritet plemenskih vođa, narcisoidnost nekih suverenista - ili demokratsko društvo, čije institucije garantuju zaštitu od nepotizma, zloupotrebe vlasti, i pukog populizma.
Uvijek treba poći od promišljenog stava, pa tek potom vidjeti ko u javnom diskursu valjano artikuliše taj politički interes. Sve drugo je ispod nivoa moderniteta, ili prodavanje mud(r)ologa za bubrege.
Autor je sociolog i doktor političkih nauka
Bonus video:
