Izbornu volju prvi put sam dobila tek u drugoj polovini života. Kasno, rekla bi današnja mladež koja ne zna za život bez glasanja. U pravi čas, rekla bih ja, jer se u to doba politička zrelost sticala deceniju i kusur nakon punoljetstva.
Malo je ko, liše onih nekoliko procenata koje bi komunističko rukovodstvo na maturi prepoznalo kao nosioce svijetle budućnosti, znao kako se zovu predsjednici republičkih i saveznih skupština ili vlada, a kamoli što je čija nadležnost.
Ljubav prema najvećem sinu svih naših naroda i narodnosti podsticana je od prvog osnovne, mislim da je to bio glavni razlog njegove nevjerovatne popularnosti među mladima.
Dobro, bio je on svakoga dana i u svim medijima, ali novine su bile rezervisane za naše roditelje. Na TV-ekranu jesmo ga gledali zajedno, samo što tada nijesu sve familije imale televizor, niti je Josip Broz ikad dostigao minutažu Mila Đukanovića.
Moj prvi bliski susret s politikom dogodio se uoči 22. rođendana. Kad sam, nakon mjeseci bezuspješnog konkurisanja, dobila posao. Nažalost van struke, što sam shvatila kad sam prvi put prešla prag Pobjede.
Da je i van pameti, ispostaviće se deset godina kasnije...
* * *
Zato je, kad su 1990. raspisani prvi izbori, moja prva izborna volja bila vezana za slobodno i profesionalno novinarstvo.
Dotadašnjih desetak godina iskustva bilo je sasvim dovoljno da shvatim kako u društvu zarobljenog uma medijske reforme moraju prethoditi ekonomskim, političkim i svim ostalim.
U skladu sa izbornom bila je i moja kadrovska volja da Vladan Mićunović dođe na čelo Pobjede.
Ne da Vladan tada nije izabran za glavnog, nego je uoči rata smijenjen i sa običnog uredničkog mjesta i premješten da prati - turizam. Koliko je posla mogao da ima tokom narednih ratnih sezona i kakvu je platu mogao da zaradi - nije teško pretpostaviti.
Da pretpostavljamo kako bi danas izgledao drugi ali mnogo uticajniji nacionalni medij - Televizija Crne Gore - da ga on vodi i uređuje, nema potrebe. Gledali smo to prije nekoliko godina, istina sa nenadoknadivim zakašnjenjem.
* * *
Bitka za javni servis tada je izgubljena. Definitivno, odnosno sve dok on postoji u ovakvom sastavu, sa ovakvim načinom izbora Savjeta i ovakvom (ne)sviješću punoljetnih građana da zaludu izlaze na izbore ako im predizbornu istinu kreira TV Jusovača.
A svaka joj je istina kao ona koju je o posljednjem(?) progonu Vladana Mićunovića saopštio generalni direktor B. R.
Na Fejsbuku, da bruka ostane u krugu prijatelja. Kao da šef javnog servisa za svoje odluke treba da odgovara pred Markom Zakerbergom, a ne pred cijelom crnogorskom javnošću.
- Ovo nije ni prvi, a neće biti ni posljednji slučaj još jednog od kadrova koji misle da svoj prethodni profesionalni staž treba da posluži kao alibi neispunjavanju radnih obaveza - nastavio je B.R. da se bruka za sve pare.
Prvo, ne poziva se Vladan na svoj profesionalni staž kao alibi za navodni nerad, nego se B.R. poziva na navodne pravne norme kako bi spriječio da se virus profesionalnosti proširi kroz TV Jusovaču.
Drugo, stvarno jeste bruka, i to velika, od opelješenih građana uzimati 3.000 mjesečno, a ne kupiti bilo koju od gramatika crnogorskog/srpskog-bošnjačkog-hrvatskog jezika i za 10 eura naučiti razliku između "svoj" i "njihov".
Ko tu imovinsku lekciju ne savlada na vrijeme, teško da će ikad savladati ijednu novinarsku...
- Inicijativa je pokrenuta zbog njegovog radnog učinka i evidencije o prisustvu na radnom mjestu - presudio je civilni aktivista doajenu crnogorskog novinarstva.
Tako to biva kad najveću medijsku moć dobije neko ko ne zna da novinar nema radno vrijeme.
I da je to prva rečenica koju svi novinari čuju od svog prvog glavnog urednika.
I da ostali urednici ne smiju da sjede u redakciji i čekaju da im neko dostavi informacije u kovertama, jer bi u tom slučaju medije mogli uređivati - poštari.
* * *
Moja druga izborna volja bila je da Slavko Perović bude predsjednik Crne Gore. Šansa da mi se u ovom životu ispuni, jednaka je prethodnoj.
Ne krivim za to njega, nego Crnu Goru. Koja stvarno zaslužuje da je baš ovaj Predsjednik vodi dokle god ga podrži krštenica.
Što mi bi? Ništa posebno, samo sam čula ćutanje kojim su studenti reagovali na njegovu bajku o našim "dostignućima, izazovima i perspektivama" nakon raspada SFRJ.
Tako to biva kad nacionalna televizija, u sadejstvu sa kuririma sa Terena, prekreči rat za mir do te mjere da ratni premijer Milo Đukanović pobrka samoga sebe sa Slavkom Perovićem.
- Devedesetih godina model zajednice Crne Gore sa Srbijom pokazao se kao neodrživ - izgovorio je recentni Predsjednik na samom početku jedinu živu istinu.
Dobro, nije greda, zaboravio je da kaže kako je tu istinu prvi put čuo u prvoj godini te decenije od Miodraga Perovića, Slavka Perovića i Jevrema Brkovića.
Sad će on o detaljima tih "dostignuća i izazova"...
- U tom periodu se desila revolucionarna promjena vlasti koja je dovela i do grešaka koje su ispravljane. To ostvarenje je dovelo do toga da očuvamo mir. Birajući između rata i mira, izabrali smo mir...
Ček, ček, da premotam... izabrali mir?!
Ništa Lukovo i one kišne kabanice za njega i Momira…
Kakvo ispravljanje granica priučenih boljševičkih kartografa...
Ko hapsio odbjegle rezerviste i slao ih u smrt, zajedno sa dobrovoljcima ornim da pale i pljačkaju po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini...
* * *
Onima koji jesu izabrali mir i nezavisnu Crnu Goru, liberalima, monitorovcima, esdepeovcima i partijama manjina otkrio je "zajednički imenitelj - srbofobiju i antikomunizam".
- Za naivne, oni sebe nazivaju socijalistima, socijaldemokratama, liberalima, čuvarima nacionalne ravnopravnosti i tome slično. A iza toga stoji patološka mržnja prema Srbima - ispovijedio se Đukanović tih devedesetih u srpskim medijima.
U domaćim je uoči referenduma 1992. bio konkretniji:
- Ne damo Prevlaku, nijesmo se željeli pogađati oko Boke, ustaškoj nemani smo pokazali da znamo da ratujemo.
A onda se požalio na svoje mirnodopske muke:
- Godine 1994. postalo je jasno da se teško ostvaruje ravnopravnost sa Srbijom.
Da mu je išta te godine bilo jasno, ne bi narednih deset progonio crnogorske suvereniste taman kao gorepomenutu "ustašku neman" iz 1991.
I masu godina kasnije tvrdio da je "Slobodan Milošević nešto najljepše što se Crnoj Gori moglo dogoditi"...
I sjetio se nezavisnosti tek kad je Mira Marković riješila da zarada od šverca među članicama SRJ mora biti raspoređena u skladu s njihovom veličinom - jedan prema deset.
- Dok je Evropa išla drumom, Zapadni Balkan je išao šumom i zaostajao - nastavio je da se ponaša kao da je sve do 2006. u Crnoj Gori bio posmatrač OEBS-a.
Kao da nas u tu šumu nije poveo upravo on sa dva druga. Nijesmo se iz nje vadili 30 godina, zato smo sad tu gdje jesmo, praznih džepova i ispranih mozgova.
Potpuno nepripremljeni za slobodu, taman kao Vesna Medenica za pritvor.
* * *
I moja treća izborna volja vezana je za rane devedesete. Da za pravdu u Crnoj Gori bude zadužen Dragan Šoć, poželjela sam još kad je prvi put progovorio u Skupštini.
I pritvrdila 1996. kad su dvije drastično različite partije, Liberalni savez i Narodna stranka, dogovorile Narodnu slogu za - pola sata...
Nije, nažalost, on tada došao ni na čelo sudstva, niti tužilaštva.
Na još veću žalost, koju godinu kasnije počeo je zastrašujući uspon Vesne Medenice.
- Skupo će ovo platiti Crna Gora - rekao mi je tada prijatelj, na osnovu svog advokatskog iskustva s njom u sudnici.
- Znam - odgovorila sam, ne znajući o njoj ništa osim da je početkom rata za mir svojom voljom obukla uniformu.
Prošlo je dvadesetak godina, Crna Gora je u svakodnevnim ratama otplaćivala taj ceh.
I plaćaće ga još godinama.
Poslije izborne volje kojom su trojica "mladih, lijepih i pametnih" došla na vlast, Vesna Medenica ostaće zapamćena kao najskuplji izbor Crne Gore u ove tri decenije.
Ispod njenih tužilačkih i sudskih mandata ostaju stotine hiljada obespravljenih, poniženih i uništenih života javnosti nepoznatih ljudi, od kojih većina nikad ne može dobiti pravednu nadoknadu.
* * *
Ne, nijesam surova, i meni je kao i njima jedino obeštećenje to što je na kraju zaglavila u sopstvenom blatu. Za sada ne zbog svega što je uradila, nego zbog onoga što nije uradila blagovremeno.
A nije, za početak, naučila svog sina da on ne može biti iznad drugih sinova samo zato što mu je majka iznad drugih tužilaca u sudija.
Da sad ne širim priču podsjećanjem na raniju zaštitu ćerkine privatnosti zatvaranjem sudnice. U kojoj su tuđe ćerke morale ko zna po koliko puta da izlažu svoju privatnost nakon prebijanja, silovanja i ko zna čega još...
Zato ne, nemam razumijevanja za zamjenu pritvorske ćelije bolničkom sobom. Vjerujem njenom braniocu da joj je hapšenje teško palo, ali ni onima za koje je Medenica nekad tražila pritvor ili ga odobravala nije bilo lako.
Nemam kad da kopam po arhivi na portalima, pade mi na um moj drugar Banja Kaluđerović. Strpala ga je u pritvor na četiri mjeseca a da ga prethodno nije ni saslušala...
Njoj je ta prilika omogućena. Pod povlašćenim uslovima.
Samo da nastavak postupka ne prođe u istom maniru...
P.S. Što bi s onom bahatošću koju smo decenijama gledali... Sad u javnost može ne samo porodična intima, nego i ljekarska tajna o teškoj bolesti zavisnosti njenog sina. Čemu to treba da posluži, saznaćemo uskoro. Zbog čega je - i to sračunato, nema spontanosti u curenju takvih informacija - do novinara dospjela i druga tajna, o pokušaju samoubistva, mogu samo da nagađam. Javnost očigledno nije ganuta, ali Vesna Medenica dodatno ponižena - jeste...
Bonus video:
