Koliko god to zvučalo glupo i poremećeno, Kanada u nauku svake godine uloži oko deset milijardi dolara. Toliko umovanje jednoj državi neće na dobro izaći, a kilava opsjednutost razlomcima već ih je dovela do opasnih ideja. Kanadska zastava je na putu da nestane, a priča koja slijedi nije za dušu meku.
Bilo je to prije desetak godina, grupa cvikeraša iz instituta Quantum u Ontariju smislila je način da napravi najmanju zastavu na svijetu. Odakle se javila tako grozna pobuda, ne znam, ko takve gadosti smišlja, još manje znam, ali zastava je stvorena i dosegla 0.697 kvadratna mikrona, što je manje od krvnog suda osrednjeg patriote. Dakle, ne da se država sasvim unizila, već je nacionalni simbol strpan u naučnu fikciju, tamo gdje su vakcine, mikročipovi i ostali izumi defektnog svijeta današnjice.
Kanada je vjenčala zastavu sa naukom i tako joj omogućila da preživi u novom dobu, reći će optimista. Današnja kompetencija ionako stanuje u mikrokozmi i tamo je polje na kom se pomjeraju granice, bla bla…
Sve je to meni jasno, poštujem i fajzera i streptokoku, ali nema zastave ako se ne zavijori i omasti toplom suzom. Nema tu barjaka dok se kiša u nekom rastvoru i smrdi kroz vakuum pod mutavim zvonom od kristala. Zato ovdje zastajem kako bih crnogorskom i srodnim čitaocima ostavio mogućnost da kažu jedno greote, pa da nastavim tužnu storiju kanadskog roda.
Kao da nauka nije donijela dovoljno zla ovom svijetu, kao da nije poremetila prirodu, pokušala da se igra gospodara i zatrovala rijeke i njive, eto sad udara na ono najprirodnije u čovjeku. E, to ne dam, kipti u meni Vuk s Ontarija - kult vidnog obilježavanja teritorije i šnajdersku preciznost ljudske vizije otečestva ne smijemo položiti na staklene astale odvratnog laborantskog personala! Nacionalno je da se prostire, da se preliva i preslaže, odmotava kao crven tepih, da osvaja prostor i pokriva černozem, a ne da dubi kroz mikronsku dinamiku ameboidnog svijeta Higsovih bozona i ostalih eventualija.
Sam prosudi, pametni čitaoče, kome treba zastava koju čovjek ne može ni cjelivati ni zapljuvati? Pogledaj tu tranju sa javorovim listom pod mikroskopom, i slobodno reci da je to zastid. Pozdraviti takav stijeg znači kleknuti u šizofreni sticaj poremećenih čula, izgubiti ponos klanjajući se ništavilu. Ta zastava je navodno crvena, no tamo gdje ona vlada ne sviće rujna zora, boje zapravo nema, jer se u nano svijetu boja ne može uslikati. Da zaključim: to parče silicijum dioksida nije ni za buvlji teatar, a kamoli za mudata zastavnika.
E zato neko Kanađanima treba hitno da pošalje kontakt firme Laser DOO iz Ljubuškog koja je sašila onu mamutsku crnogorsku zastavu što je cijepana i nosana od grada do grada, pa na koncu i nestala. Neka se izraze jadni Kanađani na nekoliko hektara i pregase sve mađije naučnog polusvijeta. Treba pomoći kanadskom rodu da osjeti čari gabarita, da tamošnji živalj vidi kako rolna štofa podiže iz mrtvih i pokriva stidna mjesta na glasačkom tijelu. Treba im pokazati velje trobojke od balon svile koje se množe na budvanskom điru, ili onu od 150 metara sa jedne slavne litije u Beranama.
Crna Gora ima veličanstvene litije, plus nema otvorenih naučnih pitanja i uredno izvozi svoje naučnike. Evo jedne učenjačke priče za kraj. Manje je poznato, pa da zucnem, da je jedna crnogorska fizičarka na Kornelu, a to ti je univerzitet u Americi, napravila najmanju gitaru na svijetu. Uradila je to prije više od deceniju i po, dakle, prije ovih kanadskih stručnjaka. Dužina žica te gitare je sedam mikrona, širinu ne umijem ni da iskažem, čitaj na internetu ako te mori briga. Junakinja se zove Lidija Šekarić i danas je negdje u stojnom Vašingtonu, na nekom važnom i odgovornom mjestu. Sve je zapravo na svom mjestu u ovoj priči, znam, samo meni đavo ne da mira, pa zamišljam zastavu i himnu na neki drugi način, maštam o toj malenoj gitari koja bi slavila Crnu Goru preseljenu u kreaciju i pamet, a izmještenu iz mitološkog arlauka i poskočice. Nekakvu Crnu Goru koja bi svoju prostornu malenkost shvatila kao znak i putokaz da se ukotvi u skromnosti i znanju, a ne da se sa poluđelim komšilukom nadmeće u nacionalnom kiču i paranoji.
Znam, teško da ću takvog koncerta uskoro slušati, druge se pjesme pjevaju. Žice najmanje gitare na svijetu toliko su tanušne da njihov zvuk stanuje na frekvencijama nešto višim od gusala. Na takvim je žicama moguće svirati samo uz pomoć svjetlosti, odnosno pomoću lasera.
A takav još nisu napravili u Ljubuškom.
Bonus video:
