Hrvatsku je prije tjedan dana snažno potresla iznenadna ostavka ministra financija Zdravka Marića. Nije baš da je to samo po sebi nekakav senzacionalni breaking-news - od dvadeset jednog ministra iz originalne, prve postave vlade Andreja Plenkovića do danas su preživjela samo tri, pola ih je razriješeno, pola pohapšeno, ostavke ministara u Hrvatskoj zapravo su redovita novinska rubrika, poput horoskopa - pa ipak, iznebušna ostavka ministra financija šokirala je hrvatsku i javnost i političke analitičare.
Jest, bila je nedavno sitna neka, bezvezna aferica - ministar je u nekom superluksuznom lošinjskom hotelu dobio izvanredan popust, plativši instagram-ljetovanje za cijelu obitelj po cijeni zimmer freija u Zaostrogu - ali nije bilo to: šokiranim je najbližim suradnicima Zdravko Marić objasnio kako zapravo u politici više ne vidi izazova.
"Politika čovjeka troši, ona iziskuje sto posto angažmana, a ja sam sve svoje ambicije uspio ostvariti. Ja se u ovom trenutku više ne vidim u politici i vrijeme je da krenem dalje", povjerio se rezignirani ministar financija suradnicima. "U najboljim sam godinama, a u politici više ne vidim nikakvog izazova."
U politici više ne vidi nikakvog izazova?! Pa jebac ti lebem, ja se ispričavam, Hrvatska nakon gotovo trideset godina ukida kunu, za nekoliko mjeseci konačno uvodi euro i ulazi u schengensku zonu, sve to događa se u uvjetima drugog hladnog rata i sve izvjesnijeg Trećeg svjetskog, pred nadiruću globalnu energetsku, ekonomsku i financijsku superkrizu, a hrvatski ministar financija "ne vidi nikakve izazove"! Kao da je, božeprosti, ministar obrane Švicarske konfederacije! Zamislite da je, metnimo, Darko Horvat sutradan nakon potresa u Zagrebu i na Baniji rekao kako "kao ministar obnove više ne vidi izazova u politici"! Taj je bogami vidio više od dva i pol milijuna tih, kako ste rekli, izazova.
Kad ministar financija usred monetarne revolucije u vlastitoj državi i svjetskog ekonomsko-financijskog perfect storma kaže da "u politici više ne vidi izazova", to je kao kad bi, sad napamet govorim, pred Novu godinu 1940. - u vrijeme dakle kad Staljin divlja po Finskoj, a Hitler priprema okupaciju Norveške i Danske, te invaziju na Belgiju i Nizozemsku - Winston Churchill iznenada podnio ostavku na mjesto prvog lorda Admiraliteta u Chamberlainovoj vladi, rezigniranim glasom objašnjavajući na BBC-ju kako se "više ne vidi u ratu", jer rat "iziskuje sto posto angažmana", a on je nakon pobjede britanske flote na River Plateu "sve svoje ambicije uspio ostvariti", pa je "vrijeme da krene dalje", jer "u politici više ne vidi nikakvog izazova".
Kako su mi se riječi blagootpočinuvšega ministra Zdravka Marića učinile odnekud strašno poznatima, udario sam rudariti i kopati po novinskim arhivama. I na koncu pronašao što sam tražio. Odmah da vam kažem, nije bio Churchill: on je, ne biste vjerovali, na prijelazu 1939. i 1940. još uvijek u politici vidio izazova.
Elem.
"Sve što sam do sada radio u životu, radio sam sa strašću. Ako nemate strasti u sebi, ako vam krv ne vrije dok nešto radite, onda se nemojte ni baviti tim poslom. A ja strasti za politiku trenutačno više nemam, i ne bi bilo korektno da sam tu samo za plaću, a da ne dam sto posto od sebe. Ostalo mi je još nešto ideala i stavova koje ne mislim pregaziti, a to neće biti moguće ako ostanem u igri koja se zove politika."
Tim je riječima svoje iznenadno i konačno povlačenje iz politike svibnja 2020. objavio još jedan nekadašnji član Plenkovićeva kabineta. I tada je iznenadni odlazak HDZ-ova ministra šokirao političke analitičare, i tada je, istina, bila sitna neka aferica - svoje golemo imanje gospodin je u imovinskoj kartici predstavio dvostruko manjim, objasnivši da je kuća od stotinu pedeset četvornih metara zapravo samo "roštilj" - ali ni tada nije bilo to: i onda je javnost nagađala što bi mogao pravi biti razlog njegova povlačenja iz politike, sve dok sam ministar na koncu nije objavio kako se, eto, povlači jer taj posao "traži sto posto od čovjeka", a on "više nema strasti za politiku".
Ime mu je bilo, možda ćete ga se i sjetiti, Tomislav Tolušić.
Politika je, naučili smo, nemilosrdni predator, alien koji obuzima tijela mladih i ambicioznih stručnjaka, pa im poubija svaki profesionalni izazov i isiše iz njih svu životnu strast, svih onih Tolušićevih i Marićevih "sto posto". Njih dvojicu okrutna je politika u najboljim godinama sažvakala i ispljunula uz cestu, ostavivši im samo nešto malo onih Tolušićevih "ideala", tek toliko da prežive. Praznih očiju, mrtve volje, bez "strasti", bez "izazova". A bez strasti i izazova ne vode se ni amaterski trećeligaški nogometni klubovi, a kamoli državni resori europskih fondova i financija.
Naravno da je onda točno sutradan - samo dan dakle nakon što je ministar financija Zdravko Marić podnio ostavku iznenada ostavši "bez izazova u politici" - policija po nalogu Ureda europskog javnog tužitelja uhapsila bivšeg ministra Tomislava Tolušića, optuženog da je krivotvorio dokumentaciju kako bi za svoju privatnu vinariju dobio europske poticaje. Što drugo da radi čovjek kad ostane bez strasti za politiku?
Saznali smo tako da je Tolušić, bivši ministar europskih fondova, kao ministar poljoprivrede vodio Agenciju za plaćanja u ruralnom razvoju i donio Pravilnik o provedbi Nacionalnog programa pomoći sektoru vinarstva, potom raspisao natječaj za subvencije iz europskih fondova, pa na kraju iznenada ostao "bez strasti za politiku" i posvetio se - čudesne li koincidencije! - poljoprivredi i vinarstvu, prijavivši se na programe i natječaje koje je sam raspisao.
U pretresu Tolušićeve vile, kako saznajemo, nije otkrivena nikakva strast za politiku, samo "nešto ideala". Da, i ponosa. "Ponosan sam na činjenicu da sam bio ministar u vladi koja je odradila posao za uzor mnogima", odlazeći je onomad rekao glasoviti hadezeovski idealist Tomislav Tolušić.
Nešto ideala i ponosa ostalo je tako valjda i ministru Zdravku Mariću, kad već nije izazova i strasti. A čini se i da jest. "Osjećam ponos što sam svih ovih godina bio dio tima koji je sve ovo napravio", odlazeći je rekao i Marić, pa spremno odgovorio na komentare kako odlazi u trenutku kad se Hrvatska nalazi u iznimno teškoj situaciji. "To je pogrešna teza. Ispunjeni su svi politički ciljevi koje sam si zadao, svi rezultati i postignuća su opipljivi. Zadovoljno mogu reći da predajem palicu drugome."
Kako su mi se, međutim, i ove riječi ministra Zdravka Marića učinile odnekud strašno poznatima, opet sam udario rudariti i kopati po novinskim arhivama. I na koncu pronašao što sam tražio.
Elem.
"To definitivno nije razlog moje ostavke. Nikad nisam bježao pred izazovima, i odlazim zadovoljan jer su svi strateški ciljevi ispunjeni. U životu postoje trenuci za nove početke, osobno sam za sebe zaključio da je ovo jedan takav trenutak. Moja dionica je gotova, sada je vrijeme za druge."
Baš tim riječima, eto, na komentare da "odlazi u trenutku kad se Hrvatska nalazi u iznimno teškoj situaciji" davne je 2009. odgovorio još jedan čija je ostavka šokirala javnost. Kako vidite, šoka, nevjerice, "iznimno teških situacija", "ispunjenih ciljeva" i "ponosa" u Hrvatskoj nikad nije nedostajalo. Samo izazova i strasti: i ovaj HDZ-ov izazivač rezigniran je pobjegao tek kad pred sobom nije više vidio nijedan izazov. Zvao se, možda ćete se i njega sjetiti, Ivo Sanader.
Analitičari i komentatori, ukratko, poubijali su se dokučiti prave razloge ostavke ministra financija, a ja u cjelokupnoj povijesti hrvatske političke analitike nisam čuo za lakši slučaj.
Treba samo pratiti trag izazova i strasti.
Bonus video:
