Odlukom Skupštine Crne Gore na sjednici od 30.09.2022. godine o odbijanju predloga za razrješenje predsjednice Skupštine Crne Gore, gospođe Danijele Đurović, u potpunosti je očuvan zakonodavni i ustavni kapacitet Skupštine, kao temeljne institucije u državi, ali i dostojanstvo i garancija opstanka i održivosti cijelog sistema.
Aktuelna predsjednica je mjesto koje pokriva, ali i Skupštinu Crne Gore, promovisala i prikazala u najboljem mogućem svijetlu, istovremeno primjenjujući sve odnosne pravne propise u optimalnom vremenskom i legislativnom okrivu, ispunjavajući cilj uspostavljanja redovnog stanja u ustavnom poretku države, sa tekućim procesima imenovanja i postavljanja nedostajućih sudija i članova tijela sudske vlasti koji su procesi u toku.
U potpunosti je nejasan i autodestruktivan pristup pojedinih političkih subjekata i poslanika, koji su pokušali da dovedu državu u vanredno stanje, da izazovu krizu još i zakonodavne grane vlasti, autistično prenebregavajući činjenicu da imamo ozbiljnu krizu preostale dvije grane vlasti u zemlji: sudske i izvršne; da imamo vanredni institucionalni status, u kome je izglasano nepovjerenje Vladi kao izvršnoj vlasti, stanje v.d. predsjednika Vrhovnog suda, v.d. predsjednika Ustavnog suda, nepostojanja dovoljnog broja sudija i kvoruma u Ustavnom sudu, v.d. stanja Vrhovnog državnog tužioca i nepostojanja kvoruma u Sudskom savjetu Vrhovnog suda. Ko, elementarno razuman, može u ovako osjetljivom momentu i pomisliti da bi mu bilo „korisno“ da se intenzivira institucionalni haos i da se postigne paraliza cijelog državnog sistema vlasti i administriranja?
Pri ovome se ne smije zaboraviti na veoma osjetljivo društveno stanje borbe države sa međunarodnim kriminalnim narko bandama, radi čega bi potencijalno, dalje slabljenje institucija očekivano dovelo i do ugrožavanja nacionalne bezbjednosti, kapitulacije države pred organizovanim kriminalnim grupama, te ugrožavanja života i zdravlja ljudi, naprije sudija, tužilaca i policijskih službenika kao boraca na prvoj liniji odbrane u borbi protiv kriminala, ali, zatim, i života i zdravlja svih građana Crne Gore jer bi se stekao utisak stanja slabosti i ranjivosti sistema.
Podsjećam, iako je opštepoznato, da nije bilo potrebe ni za ostrašćenom i bezvizionom smjenom premijera Abazovića i njegove Vlade, a da autori takvog projekta nisu unaprijed ponudili alternativu svom, veoma rizičnom naumu, pri čemu se rekonstrukcijom Vlade premijera Abazovića (20. avgust) mogao u potpunosti postići cilj kome se navodno težilo njegovom smjenom. Sada je svima jasno da je nepromišljeno obaranje Vlade, bez plana i strategije, donijelo samo puno veću krizu i puno teže posljedice, radi čega se nametalo, nakon toga, kao razumno: dobro razmisliti o posljedicama dekapitacije još jedne i to najvažnije grane državne vlasti - Skupštine Crne Gore, kao najvišeg državnog doma, kao i o posljedicama uvođenja vanrednog stanja i u Skupštini Crne Gore. Međutim, to se na sjednici Skupštine od 30.09.2022. godine nije desilo i to je, svakako, veoma dobro za cijeli sistem državne organizacije.
Kada je u pitanju neposredni povod, odnosno posljednja ponuda, data od strane poslanika Andrije Mandića, predsjednici Skupštine: „da li je spremna da razriješi dužnosti predsjednika države“, ističem da je predsjednica dala ne samo dobar i jasan već i jedini mogući odgovor, a to je „da će postuputi po Ustavu i zakonu“.
Krajnje je neprimjereno jednog, ozbiljnog državnog službenika ili funkcionera unaprijed javno pitati kako će odlučiti u određenom predmetu ili postupiti u određenoj situaciji. To je potpuno isto kao kada biste usred suđenja pitali sudiju kakvu će donijeti odluku ili državnog tužioca u istrazi da li će podići optužnicu. Ovo pitanje uvaženog poslanika Mandića je iz onog korpusa i iz one fascikle pitanja koja pravni laici, početnici i poslanici, gotovo iz svih partija na skupštinskim odborima postavljaju višedecenijskim sudijama, profesorima i doktorima prava, pitajući ih i mameći iz njih javno obećanje da će u određenom budućem predmetu postupiti baš na određeni način. Epilog toga je da od po više kandidata, sa najvišim međunarodnim i domaćim iskustvom i preporukama ne zadovoljava kriterijume pravnih početnika, najčešće i bez pripravničkog staža, a krajnji rezultat toga je da je Sudski savjet ostao bez članova, Ustavni sud bez sudija, a država bez kompletnih institucija.
Da ne bude dileme, u odnosu na ključna pitanja - razrješenje predsjednika Crne Gore i raspuštanje Skupštine, treba znati da je u parlamentarnim demokratijama sa republikanskim oblikom uređenja država izvor najvišeg legislativnog suvereniteta i zakonodavnog kapaciteta i ujedno izvor najviše državne vlasti kada je u pitanju tumačenje i donošenje Ustava, zakona i drugih propisa.
Crna Gora nije ni država sa predsjedničkim oblikom uređenja, niti parlamentarna monarhija, zbog čega predsjednik države nema ovlašćenja koja pokušava manifestvovati kada prijeti da „ukazom“ raspusti Skupštinu Crne Gore.
Raspuštanje Skupštine je propisano članom 92 Ustava Crne Gore: "Skupština se raspušta ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada predsjednik Crne Gore prvi put predloži mandatara, ako Skupština duže vrijeme ne obavlja nadležnosti utvrđene Ustavom i ukazom predsjednika Crne Gore". Međutim, ovdje se gubi iz vida od strane predsjednika da Skupština Crne Gore uredno radi i obavlja sve svoje dužnosti, kao što se gubi iz vida i da „ukaz“ predsjednika nije konstitutivni, već samo deklarativni pravni akt, kojim on potvrđuje opšte ili pojedinačne pravne akte koje su već u zakonom propisanoj proceduri donijeli drugi organi. Dokaz za ovo je situacija sa donošenjem zakona koje predsjednik potvrđuje ukazom, ali to što predjsjednik ukazom potvrđuje zakone ne znači da predsjednik ima ustavni kapacitet i ovlašćenja da donosi same zakone.
Dozvoljavanjem predsjedniku da „raspušta Skupštinu“ dozvolio bi se ustavni puč, jer bi se na taj način mimo Ustava i zakona predsjedniku dala imperatorska, kraljevska ovlašćenja koja kraljevi više nemaju ni u ustavnim monarhijama.
Osim ovoga, predsjednik države je u nesumnjivom i neospornom ustavnom prestupu jer odbija da ispunjava svoje ustavne nadležnosti time što odbija da povjeri mandat poslaniku - licu koga je potrebna skupštinska većina delegirala za funkciju mandatara, na taj način proizvodeći hibridnu političku i institucionalnu krizu i pokušavajući da politički program svoje partije plasira zloupotrebom državne funkcije i državnih institucija.
Apsolutno i jedino Skupština Crne Gore ima puna ustavna ovlašćenja i nadležnosti da donosi ključne odluke i da potpuno zakonomomjerno i ustavomjerno državu dovede u redovno stanje pravnog poretka.
Predsjednik Đukanović svoje političke namjere da organizuje parlamentarne izbore ne može ostvariti kršenjem ovlašćenja i nadležnosti koje mu kao predsjedniku daje Ustav Crne Gore, a nova skupštinska većina svoje političke programe i ciljeve da razriješi predsjednika države ne može ostvariti mimo ovlašćenja i nadležnosti Skupštine i Ustavnog suda i kroz jasno propisanu proceduru za razrješenje predsjednika, propisanom članom 98 Ustava Crne Gore: "Mandat predsjednika Crne Gore prestaje istekom vremena na koje je biran, ostavkom, ako je trajno spriječen da vrši dužnost predsjednika i razrješenjem. Predsjednik odgovara za povredu Ustava. Odluku o postojanju ili nepostojanju povrede Ustava donosi Ustavni sud i bez odlaganja je objavljuje i dostavlja Skupštini i predsjedniku Crne Gore. Predsjednika Crne Gore Skupština može razriješiti kada Ustavni sud utvrdi da je povrijedio Ustav."
Takođe, evidentno je i apsolutno jasno da ignorisanje i nipodaštavanje skupštinske većine koja je inicirala i dostavila potrebne akte od strane Đukanovića i neimenovanje Miodraga Lekića kao budućeg mandatara predstavlja grubo kršenje Ustava i prouzrokovanje krize, izazvane time što Đukanović ne razdvaja državnu funkciju predsjednika Crne Gore od političke i partijske funkcije predsjednika DPS-a, čineći to na štetu ove prve funkcije.
Ukoliko predsjednik i poslanici, stara većina, a sadašnja manjina, odnosno sadašnja manjina, a nova većina i svi imenovani i neimenovani parlamentarni subjekti, ne razdvoje svoje lične i partijske interese od opštih i državnih i ukoliko ne shvate da su Ustav i zakonske procedure iznad svih, imaćemo tehničku Vladu i v.d. stanje u pravosuđu i svim drugim institucijama do redovnih parlamentarnih izbora.
Po članu 92 stav 1 Ustava, nisu ispunjeni uslovi ni da Skupština samu sebe raspusti, jer Skupština se raspušta ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada predsjednik Crne Gore prvi put predloži mandatara, a u konkretnom se ne radi o predlaganju mandatara prvi, već treći put od izbora.
Opisana situacija bila bi karakteristika ne samo nezrele, već nepostojeće parlamentarne demokratije u našoj zemlji.
Autor je advokat
Bonus video:
