Jedan od najvećih fenomena društava u tranziciji, koja su napustila svoje tradicionalne norme, a nove još nisu ni shvatili ni usvojili do kraja – jeste da vrlo često svoje političke stavove i djelovanja formalno usklađuju sa dokumentima koja ili nisu pročitali ili ih apsolutno ne razumiju, poput Ustava ili programa političkih partija. O svetim knjigama velikih religija da i ne govorim, o tome svjedoče milenijumi dokaznih materijala.
S jedne strane, u tome se krije potreba da sopstvene ili kolektivno interese maskiraju iza lažne moralne fasade nekih dokumenata više svrhe (kao da je nešto loše u iskrenom priznanju da interesi uslovljavaju političko djelovanje), tako da svaka odluka ili politički stav, bez obzira da li se radi o javnoj rasvjeti u nekoj zabitoj ulici na kraju Konika ili o definisanju spoljnopolitičkih prioriteta – mora biti sakralizovana do mjere da se svako različito mišljenje mora satrijeti u korijenu kao nagovještaj teškog zla.
Upravo tu leže uzroci društvene polarizacije, nemogućnosti istinskog razgovora i dogovora, i upravo se tu najbolje oslikava nasušna potreba da se religijski zanos izmjesti iz političkog prostora; to nema veze sa nekom posebnom vjerskom zajednicom, sve su one postavljene na sličnim ciljevima i mehanizmima koji jednostavno nisu usklađeni sa političkim potrebama jednog građanskog društva u pokušaju. Vjerske zajednice imaju svoje priznate uloge u domenu kulture, očuvanju tradicionalnih vrijednosti i sjećanja, kao i podsticanju solidarnosti i dijela međuljudskih odnosa u koje država nije zašla svojim zakonodavnim i institucionalnim intervencijama. I to je to. Korak van tog kruga i ulazak u političke sukobe – dugoročno je štetan i za društvo i za vjerske zajednice.
Što se tiče same države, nije joj lako. Crnogorski građani je do te mjere fetišiziraju da se nerijetko gubi zdrava granica onog što propisuju Ustav i zakoni, i emotivnih očekivanja građana. Naime, država nije nikakva svetinja niti nešto što se može voljeti, već sistem u kojem Ustav propisuje temeljen vrijednosti i ciljeve političke zajednice građana, u kojem zakoni preciziraju procedure kojima se ti vrijednosti i ciljevi ostvaraju, u kojem institucije te procedure sprovode u djelo, i konačno – sistem unutar kojeg građani kroz različite oblike (partije, mediji, NVO, neformalne grupe…) učestvuju u političkom životu, testirajući kvalitet rada institucije, sprovođenja zakona i poštovanja Ustava. Sve van tog okvira – neumitno završava u nekom od totalitarnih smetlišta.
Čemu onda sve to? Toliko deklamovane ljubavi prema državi, a toliko direktnog nepoštovanja i nipodaštavanja njenog Ustava, njenih zakona i njenih institucija. S jedne strane, neko bi rekao da – s obzirom kako rade institucije, bilo šta sem dubokog prezira i ignorisanja bi se graničilo sa mazohizmom. S druge strane, što mi tačno očekujemo od države? Da li mi samo želimo kontrolu nad državnim mehanizmima represije i kontrole prihoda i resursa? Ili zaista želimo funkcionalni sistem koji garantuje vrijednosti iz ustavnih odredbi 6, 8, 17 ili 23. Da budem precizan – ne radi se o članovima koji regulišu pitanja zastave ili himne, niti je država osmišljena zbog tih pitanja, Koliko god crnogorsko društvo bilo i dalje raspolućeno po tom osnovu.
No, to samo pokazuje da naše podjele u domenu kolektivne identifikacije, nakon urušavanja komunističkog kompromisa 1990. godine, i dalje ne dozvoljavaju drugi i to mnogo bitniji dogovor oko toga kakva nam država treba i čemu ona treba da služi. Jer upravo o tome se i radi – država treba da SLUŽI ostvarivanju javnog interesa, a ne da bude predmet ljubavi ili svetosti. Tako da ti vatrometi emocija i stigmatizovanja neistomišljenika samo prikrivaju suštinu problema – da mi (crnogorsko društvo uopšteno govoreći) nismo dostigli konsenzus po pitanju - zašto nam je država uopšte potrebna. A dok se taj konsenzus na nivou društva ne postigne, država će nam funkcionisati u tehničkom mandate, kao što i funkcioniše proteklih 10-15 godina, nakon što je referendumska ideja o obnovljenoj samostalnosti kao preduslovu opšteg napretka mutirala u sistem održavanja komercijalnih interesa vladajućih elita. Ako ništa drugo – barem je situacija sa trenutnom vladom u produženom tehničkom mandatu konačno sinhronizovala društvo i državu i njene institucije. Kuda dalje? “Now is the winter of our discontent, made glorious summer by this sun of York”, ali pitanje je da li svi shvataju na isti način ove proročanske stihove iz jednog od najtamnijih Šekspirovih djela o jednom od najmračnijih perioda engleske istorije.
Bonus video:
