Prošli mjesec sam dobio poziv da kao predavač učestvujem na jednoj konferenciji u makedonskom gradiću Kruševu. Prvi put sam tamo išao još daleke 2008. godine kao učesnik. Iako se nije tako često putovalo preko Albanije, mi smo se odlučili isprobati taj put, te smo se mnogo puta pokajali vozeći do Kruševa.
Ruta je išla od Sarajeva do Podgorice, preko Šćepan Polja, zatim nakon ručka u Ulcinju preko graničnog prelaza Sukobin, dalje kroz Albaniju, sve do Kafasana, a onda kroz makedonska brda i doline. Mislili smo da ne postoji gori put od onog između Sarajeva i Podgorice, ali nas je Albanija razuvjerila već na samom početku; most preko Bojane u gradu Skadru je bio drveni, a ulaz u Tiranu je više ličio na makadam nego na asfalt.
Godinu poslije sam se s prijateljima odvažio na put do juga Albanije, i putovali smo u prosjeku 30 km/h, jer na nekim dijelovima jednostavno nije moglo brže, pošto je između Vlore i Sarande vodio isključivo stari rimski put. Taj put je danas prekriven asfaltom, a dio je ostavljen i obnovljen u samom mjestu Dhërmi, gdje služi kao atrakcija. Skadarski most na Bojani je sada veleljepan i funkcionalan, a ulaz u Tiranu je autoput.
U posljednjih 15 godina se toliko toga izdešavalo da je sada milina voziti kroz Albaniju, a od Tirane do Prištine stižete za tri sata. Nekad se tim putem išlo po desetak sati i to u strahu od uličnih bandi.
Koliko smo povezani?
Nakon što sam primio poziv, počeo sam tražiti način da dođem do Kruševa. Prije sam uvijek išao automobilom, ali pošto ovaj put idem sam, avion mi zvuči privlačnije. Pronašao sam let iz Sarajeva do Skoplja i na veliko iznenađenje vidio da je direktan. Grčka kompanija Aegean je uvela let između ova dva grada od oktobra. Inače, Sarajevo i Skoplje su godinama bili nepovezani, pa se letjelo preko Beča, Beograda ili čak Istanbula. Jedno vrijeme je B&H Airlines imao let sa stajanjem u Podgorici, ali je to bilo kratkog daha. Sve me to navelo na razmišljanje da istražim koliko smo danas povezani jedni s drugima.
U regionu postoje letovi iz Beograda za gotovo sve glavne gradove osim Prištine, a leti se i za Dubrovnik, Split i Banju Luku. Iz Sarajeva postoje letovi za Beograd, Zagreb i Skoplje, dok su ostale kompanije uglavnom koncentrisane na duže letove, pa smo tako preko Istanbula povezani gotovo sa cijelim svijetom. Iz Zagreba možete stići u svaki glavni grad regiona osim Ljubljane koja je preblizu, ali to nije slučaj sa Skopljem i Ljubljanom jer su njihove nacionalne kompanije, kao i ona jedina bosanskohercegovačka, propale, a Wizz Air je nedavno uveo let između ova dva grada. Postoji mnogo drugih letova koji su očigledno viši interes određenih zemalja, pa je tako ljeti Sarajevo povezano s mnogim arapskim destinacijama, a Beograd s Rusijom, ali i Kinom i SAD-om. Vrijeme kada je JAT imao letove sa svakog jugoslovenskog aerodroma za gotovo svaki aerodrom je očigledno prošlo, pa je tako nemoguće letjeti recimo iz Ohrida za Sarajevo ili Maribor. Nekad je to sve bilo povezano, a danas izgleda ipak nema interesa.
Željeznica je godinama ‘u planu’
Nakon što sam kupio aviokartu za Skoplje, preko sajta Rental Cars sam unajmio i automobil. Pošto je oktobar, osjetno je jeftinije nego inače, pa sam za cijenu malog automobila dobio terenca. Zamisao mi je bila posjetiti makedonske planinske puteve, te možda ući na Kosovo, ali nakon najnovijih dešavanja nisam siguran da ću se upustiti u tu avanturu. Moguće je da ću posjetiti rutu koridora 8, pošto mi je u sjećanju ostao bugarski film iz 2008. koji govori o tom koridoru. Naime, nakon godina i godina zatvorenosti između Bugarske i Jugoslavije, film obrađuje ponovno ujedinjenje familija, kada je bugarskoj manjini konačno bilo dozvoljeno vidjeti svoje bližnje. Danas nakon 30 godina, put je na tom koridoru mnogo bolji, ali željeznice i dalje nema, iako je u planu.
Kada razmišljam o povezanosti u bivšoj Jugoslaviji, teritoriji koju danas zovemo regionom, pišući malim slovom, zaključujem da su željeznice unazađene, letovi potpuno izmijenjeni, a ceste mnogo bolje. Posebno je to izraženo u Hrvatskoj, gdje vozovi baš i nisu najpopularniji vid prijevoza, dok su putevi gotovo pa savršeni. Naravno, mana tih autoputeva je ta što su među najskupljim na svijetu, ali kada bi se uvele vinjete, to sigurno ne bi bilo tako.
Za razliku od Hrvatske koja je povezala sve osim krajnjeg juga, a i to će uskoro, Bosna i Hercegovina na tom polju itekako kaska. Koridor 5C se godinama gradi, a resorni ministar kaže da nije realno očekivati završetak prije 2030. godine. Ipak, i u Bosni i Hercegovini su vidljivi pomaci, pa je tako Neum povezan s Mostarom cestom kojom se može ići mnogo brže nego prije, a dijelovi autoputa su koliko-toliko skratili put do sjevera i juga. Kada još na to dodamo i susjedski most Pelješac, možemo zaključiti da je put do južne Dalmacije kraći i za više od sat vremena nego ranije.
Nažalost, dionica između Doboja i Gradiške je potpuno neisplativa, a kad se tek otvorila, znao sam tuda proći da ne sretnem nijedan jedini automobil. Autoputeve, ali i ostalu infrastrukturu već sada grade stranci jer domaćih ljudi ima sve manje. Sarajevsku prugu su gradili ljudi iz Nepala i Turske, a kad sam pričao s ovim prvim, djelovali su veoma zadovoljno. Čekao sam da me neko uštine da se probudim, ali ipak nije bilo tako; valjda smo i mi nekome zapad.
Iako su mnoge od ovih dionica neisplative, a o tome su još 2016. godine za Al Jazeeru govorili stručnjaci, danas izgleda kao da nam se smiješi totalna putna povezanost. Bh. koridor 5C će u jednom momentu biti izgrađen i naslonjen na hrvatske autoceste između Zagreba i Lipovca, odnosno Ploča i Splita. Autoput za Dubrovnik, iako najskuplja dionica u historiji autoputeva, gradiće se uskoro, bez neke ekonomske ili druge logike. Već se posljednjih 20-ak godina priča o toj cesti, pričalo se da će ići i kroz Bosnu i Hercegovinu, pa se u jednom momentu i odustalo, ali čini se da će se zaista potrošiti dvije milijarde eura na nešto što se teško može vratiti. Dalmacija je prilično prazna van sezone. Bilo kako bilo, biće lijepo ljeti voziti mostovima i tunelima između Ploča i Dubrovnika, i to u vrijeme kada i bh. autoput bude gotov.
Infrastrukturno smo periferija Evrope
A kako je na Zapadu? Otkako živim u Holandiji, svjedok sam ogromnih ulaganja u putnu infrastrukturu. Holandske željeznice prevezu milion i po putnika dnevno, autoput između Amsterdama i Utrechta ima čak pet traka, a aviokompanije često imaju potpunu popunjenost.
Ranije sam pisao o učestalosti letova između npr. Amsterdama i Londona, a i sam sam osjetio koliko je lijepo živjeti u gradu iz kojeg direktno možete stići u mnoge dijelove svijeta. Kroz susjedne Belgiju i Njemačku su putevi malo manje kvalitetni, ali dovoljno dobri da se kroz njih vozi 120 km/h ili brže. Ipak, u Njemačkoj zna biti radova koji se oduže na po nekoliko godina, pa sam tako jednom vidio kako se kilometar mosta gradi dvije godine. Tu sam sliku postavio na Facebook, a ljudi su me mahom zafrkavali da se radi o fotomontaži, dok su oni ozbiljni tvrdili kako je to normalno jer se radi o mostu. Interesantno je kako ljudi često nađu razumne razloge za nešto u drugim zemljama, dok u svojoj najčešće samo kritikuju.
Ostale zemlje EU su uglavnom izgradile svoje putne pravce i nisu zapostavile željeznice, a kada usporedite npr. željezničku mrežu u Evropi s američkom, na evropskoj vidite mnoštvo krivih i ogromnu mrežu, dok u SAD-u postoji samo nekoliko velikih linija. Mi nekako i na toj mapi ličimo na periferiju, pa su kod nas željezničke linije vrlo rijetke.
Ipak, sve su prilike da ćemo do 2030. godine imati autoputem spojene sve veće gradove regiona, te će željeznički i aviosaobraćaj biti zamijenjeni drumskim. Samo je pitanje hoće li ljudi imati novaca da sve to plaćaju, ili će, kao ja nekad dok sam bio student, izbjegavati autoputeve kako bi uštedjeli na putarinama. Još kad bismo bili pametni, pa svi zajedno ušli u šengen, mogli bismo se hvaliti nadaleko i naširoko, ali dug je put do toga. Najprije moramo završiti konflikte, pa možda uskoro i uđemo u tu ligu pametnijih, onih koji su ukinuli granice. Granice su svakako više u glavama. Onaj ko je putovao, putovaće s njima i bez njih.
Bonus video:
