U susret 8. martu
Bila sam, a možda nije trebalo da bude tamo (Diskusioni forum “Demokratija u fokusu-odnos vlasti i civilnog društva”,1. mart 2004. hotel Hilton, organizator CGO) zato što one koji bi trebalo da budu osviješteni o vlastitom znanju i moći nisam osvijestila (ponovo su iznosili valjane argumente i kritiku pred gluvim ušima), a vlastima osvješćenje nije ni potrebno jer oni uvijek znaju da zloupotrijebe moć pozicije i održe demagoški govor koji izaziva muk i ojađenu prisutnost. Cilj je bio obezbijediti privid saradnje zbog političkog prostora u kojem zajedno bitišu, jedni radeći, učeći i nadajući se, a drugi vješto koristeći to što ovi nude za vlastitu moć i statusne privilegije kako se ništa ne bi promijenilo.
Evropskim paragrafima je ispeglan “dijalog” i “saradnja” kako emocije (na divljem Balkanu) ne bi ušle u demokratsku političku arenu, a odvojene strane pronašle stvarnu saradnju. Mantrom o ulasku o EU riječi ostaju bez sadržaja koji podrazumijeva mukotrpno sučeljavanje mišljenja zarad zajedničkog cilja. Riječi saradnje i miroljubivosti čine ambijent u sali udaljenim od crnogorske realnosti, paralelni svjet koji u realnosti proizvodi nerazumijevanje i pokornost.
Nisu ovo pesimističke misli. Nemam povjerenja u političku volju sadašnje vlasti i njihovu sposobnost da se suoče sa težinom realnih problema. Povjerenje ostaje onima koji kontinuirano, uporno i sa znanjem ukazuju na put demokratskih promjena. Istina je, kako sam tamo rekla, da je civilno društvo po vrednosnom sistemu u EU, a da vlast koja dobija na izborima takvim obećanjima neće da ima pojma o čemu se tu radi. Promijenjena vlast je, uglavnom, na utabanim stazama prethodne, uz malo više gužve oko nadležnosti (i profita), malo više nacije u retorici, malo više ignorancije ljudskih prava, malo manje šminke u demokratiji, ali ipak dovoljno da “uvaže” civilno društvo na ovakvim skupovima. Paternalistički stav prema NVO ima savršen odgovor u društvenoj realnosti crtanjem parohija onima koji njih patronizuju.
Mislim na 8. mart ove godine definisan sloganom “Vrijeme je za pravdu”. A vrijeme brzo prolazi i kao da je juče bio 8. mart 1991. kada je mala grupa žena razumjela što se dešava u Crnoj Gori, formirala siguran prostor i izašla na ulice protiv rata, razaranja, materijalne i kulturne bijede. Pa su se nizale godine različitih zahtjeva povodom 8. marta u kojima je stalan zahtjev političkim elitama bio za pravdu, ravnopravnost, nenasilje i slobodu i stalan zahtjev ženama za neposlušnost patrijarhalnim autoritetima i političarima/kama. I dokle smo stigle?
Stigle smo do Herceg Novog 2024, gdje u karnevalskoj procesiji spaljuju pisca, simbolički. I naviru stihovi, bez kontrole “Plači voljena zemljo” Dobrice Erića. Oni koji su stasali u mraku nacionalizama ovog puta ne spaljuju knjige (suviše bi bilo javno pokazati svoje lice), ali je namjera ista - zatrti drugačiju misao. Perfidnost zabave je zastrašujuća. Karnevali su vjekovima služili da se ljudi simbolično oslobode vlasti (najčešće političkog autoriteta) i da se raduju mogućnostima slobode i kreacije, makar na taj jedan dan. Danas se imamo radovati oslobađanju od “opasnog pisca”, radovati ubijanju drugačijeg mišljenja, kreacije i umjetnosti, ali i “umjetničkim” performansima raspaljivanja violina golim bedrima žena na partijskim forumima.
Ovog 8. marta Crna Gora putuje ka Evropi u “najpovoljnijim mogućnostima” simbolično spaljujući pisce (drugačije mišljenje) dok čizme nacionalizma i militarizma marširaju državom, od opštine do opštine, po graničnim nadležnostima. Saradnja je svedena na zatvorene performanse i televizijske izvještaje.
Žene znaju, ali plakati neće, dok marširaju i ovog 8. marta ulicama Podgorice. Tražiće pravdu za sve. Kako stvari stoje u umovima političara/ki koji vode ovu zemlju i koji simbolikom demonstriraju svoje namjere i mentalne domete, predstoji vrijeme progona i “ lomača” za one koji drugačije misle u ime “naše države”.
Moramo čuti pjesmu naše prošle realnosti koja je danas realnost Palestine, a i u meni, pa prepisujem stih (političkog uvoda) kao upozorenje Crnoj Gori: Plači, Voljena Zemljo, Suzama Mališana/ što uče školu u vučjim i lisičijim jamama/ Očevi i Majke im se gledaju preko nišana,/ a Stričevi i Ujaci na njih palacaju kamama.
Autorka je aktivistkinja Anime
Bonus video:
